Kad god pomislim da sam sve vidio u sandžačkoj politici, dogodi se nešto što me uvjeri da se varam. Priča o navodnom raskolu između Selme Kučević i Sulejmana Ugljanina prethodnih dana ogoljena je u svoj svojoj bizarnosti.
Piše: Teufik Tahirbegović
Selma je možda mislila da je pametna, ali na kraju ispada da je samo bila lutka u tuđoj igri. Ugljanin, kao iskusan igrač, vjerovatno se smije u bradu gledajući kako mu se plan savršeno ostvaruje. Selma mu se “suprotstavlja”, a on je pušta da se igra mjesecima.
Morate priznati – čovjek zna svoj posao. Dok se drugi bore s pravilima igre, on pravi vlastita pravila.
Selmina torta gorka kao istina
U bilo kojoj normalnoj stranci, takva “pobuna” bi bila završena za par dana. Ovdje traje previše dugo, jer je sve unaprijed dogovoreno. Na kraju ona sama donosi tortu u centralu stranke da proslave kako su zajedno obmanuli narod.
Ta torta koju je Selma donijela u Novi Pazar simbol je svega što je pogrešno u našoj politici. Umjesto da se stidi zbog obmane, ona slavi. Umjesto da traži oprost od onih koje je prevarila, ona proslavlja prijevaru. To govori sve o tome kakvi su to ljudi i kakvu politiku vode.
A građani Tutina? Oni su ti koji gube, kao i obično.
Godinu dana nakon izbora, umjesto novih puteva, škola ili boljeg vodosnabdijevanja, dobili su TV sapunicu o lažnom sukobu. Umjesto da im neko objasni gdje su nestali milioni iz budžeta, pričaju im priče o tome kako je Selma hrabra što se suprotstavila šefu.
Kad “reformatorka” postane lutka
Selma je u početku možda i vjerovala u svoju ulogu. Možda je mislila da stvarno može nešto promijeniti. Ali na kraju se pokazalo da je samo bila još jedna lutka u Ugljaninovu pozorištu. Ko će još vjerovati “reformatorki” koja nije imala hrabrosti da se bori za ono za šta se navodno zalagala.
Najgore od svega? Dok se ona igrala revolucije, ljudi u Tutinu su čekali prave promjene. Čekali su bolje puteve, čekali su riješena komunalna pitanja, čekali su da im se neko zaista posveti. Umjesto toga dobili su predstavu vrijednu turske serije.
Najviše su izigrani su oni koji su povjerovali Selmi. Koji su mislili da konačno dolazi neko mlađi, svježiji, spreman na promjene. Ti ljudi nisu zaslužili ovakvo ponižavanje. Oni su glasali za nadu, a dobili su predstavu. Glasali su za promjenu, a dobili su istu staru pjesmu na novi način.
Ova priča me podsjeća na onu o vuku i jagnjetu. Samo što ovdje nisu ni vuk ni jagnje iskreni – oboje glume. Vuk glumi da je ljut, jagnje glumi da je pobunjeno, a na kraju se sastaju na ručku i smiju se naivnoj publici.
Pouka za buduće generacije
SDA je oduvijek bila stranka gdje se Ugljaninova volja poštovala kao u vojsci. Kada neko stvarno ne posluša Doktora, brzo je dobio šut kartu. Ovdje smo vidjeli “pobunu” koja se tolerira mjesecima – što je značilo samo jedno: sve je unaprijed dogovoreno.
Možda je i dobro što se ova farsa dogodila. Barem će mlađi ljudi vidjeti kako im se soli pamet i neće tako lako nasjedati na političke trikove.
Selma je imala šansu da postane simbol promjene, da pokaže da može biti nešto više od Ugljaninove marionete. Umjesto toga, pokazala je da je spremna da proda svoju čast za političku sigurnost.
A Ugljanin? Pa on je samo potvrdio ono što svi već znaju – da je majstor manipulacije koji će uvijek naći način da ostane na vrhu, čak i kada se čini da gubi. Dobio ono što je htio – potvrdio je svoju dominaciju i pokazao da niko ne može da mu parira. Selma je izgubila ono što je imala – povjerenje ljudi koji su joj vjerovali.
Političari dolaze i odlaze, ali narod ostaje. I narod će se, nadajmo se, sjećati ovakvih predstava kada dođe vrijeme glasanja. Jer ako nećemo naučiti iz ovakvih iskustava, osuđeni smo da ih ponavljamo u nedogled.
Selma i Sulejman su možda mislili da su najpametniji, ali zaboravili su jednu stvar – publika ponekad zna prepoznati lošu predstavu, ma koliko glumci bili uvjerljivi.
Izvor: Sandzacke.rs