Otišao sam u Novi Pazar, prije koju godinu, da održim nastup. Vratio sam se postiđen koliko malo poznajem zemlju u kojoj živim. Toliko je sve bilo dobro da sam se vrlo brzo vratio ponovo i ponovo. Krenuo sam tamo kao u tuđinu, a vratio sam se više svoj nego malo kada.
Piše: Stefan Simić
Zašto mi niko nije rekao da je to jedan od najmlađih gradova u Evropi, po broju djece? Da grad, umjesto novogodišnjeg koncerta i vatrometa, novac daje djeci bez roditeljskog staranja? Zašto malo ko priča da se oko Novog Pazara nalaze prva prijestonica srednjovjekovne Srbije, najstarija očuvana crkva u zemlji, Sopoćani i Đurđevi stupovi, a da u samom gradu i dalje žive stari hamam, hanovi, džamije i čaršija? Gdje još u Srbiji, na tako malo prostora, zajedno dišu korijeni srpske državnosti i živa bošnjačka kultura? Novi Pazar nije nikakva periferija Srbije. On je jedno od mjesta na kojima Srbija najdublje upoznaje samu sebe.
Zašto mi niko nije rekao da vjera, kada se živi na pravi način, ne razdvaja ljude, nego ih čini boljima? Da se to vidi u pogledu, blagosti i načinu na koji dočekuje nepoznatog čovjeka? Gradovi nisu krivi što ih ne poznajemo. Samo nismo imali priliku da ih doživimo na pravi način.
Sjećam se kako je poznanica, dok smo sjedili u centru, ostavila torbu metar od sebe. Nošen beogradskim iskustvom, rekao sam joj: „Ukrašće ti je neko.“ Samouvjereno je odgovorila: „Ovdje se ne krade.“ U kafiću u kojem sam nastupao nisu služili alkohol, pa čak ni gazirana pića. „Brinemo o zdravlju svojih gostiju“, rekli su mi. Prenoćio sam u zgradi staroj nekoliko stotina godina, kao da sam zakoračio u Mešinog „Derviša“.
Ali najveće otkriće nisu bile ni građevine, ni hrana, ni boje, ni mirisi. Bili su ljudi. Način na koji su me dočekali. Način na koji su razgovarali sa mnom. Način na koji su me ispratili. Nigdje se nisam osjećao toliko svojim kao u gradu u kojem je, prema svemu čemu su nas učili, trebalo da se osjećam kao stranac.
Naravno, ni Novi Pazar nije bajka. I tamo se teško živi. I odatle ljudi odlaze. I tamo postoje nepravda i podjele. Utoliko je dragocjenije što je taj grad sačuvao sposobnost da dočeka čovjeka. Tada sam shvatio: Novi Pazar nikada nije bio daleko od Srbije. Daleko smo bili mi jedni od drugih.
Ono što se meni dogodilo tokom nekoliko odlazaka, studenti su sada omogućili čitavoj zemlji. Natjerali su Srbiju da ponovo upozna samu sebe. Pješačili su jedni prema drugima. Spavali jedni kod drugih. Dijelili hranu, vodu, umor i nadu. Ulazili u gradove o kojima su ranije znali samo ime, a iz njih izlazili bogatiji za hiljade ljudi. Učinili su ono što godinama nisu uspijevali ni političari, ni institucije, ni velike patriotske riječi. Spojili su Srbiju. Ne zastavama i parolama, nego susretom.
Predrasude najlakše opstaju dok se ljudi ne poznaju. Dovoljan je jedan susret da tuđi grad dobije lice. Jedan zagrljaj da „oni“ postanu naši. Jedan zajednički put da shvatimo da nikada nisu ni bili „oni“. Godinama su nas učili da živimo jedni pored drugih, umjesto jedni sa drugima. Da jedni o drugima znamo taman toliko da možemo da se plašimo, a nedovoljno da bismo mogli da se volimo.
Studenti su to promijenili. Nisu samo prešli kilometre. Prešli su preko predrasuda, strahova i granica koje su drugi godinama podizali u nama. Nisu nam održali predavanje o zajedništvu. Pokazali su nam kako ono izgleda. Krenuli su ljudima, a ljudi su krenuli njima.
Novi Pazar nikada nije bio daleko od Srbije. Daleko smo bili mi jedni od drugih. A studenti su tu daljinu prešli pješke.