Sve dok se govorilo o korupciji, urušavanju institucija, autoritarizmu i odsustvu pravne države, između studentskog pokreta i njegovih najvjernijih saveznika gotovo da nije bilo neslaganja. Međutim, onog trenutka kada su otvorena nacionalno-identitetska pitanja, Srebrenica, Kosovo, ratovi devedesetih, kultura sjećanja i odnos prema vlastitoj prošlosti, postalo je očigledno da se ispod prividnog jedinstva krije ozbiljno razočaranje dijela javnosti koji je studente do tada bezrezervno podržavao.
Piše: Fahrudin Kladničanin | Danas.rs
Problem nije u tome što studenti nemaju stav o svemu, već u tome što su o pojedinim pitanjima odlučili da nemaju nikakav stav.
Napad na književnika Vladimira Arsenijevića za mnoge nije predstavljao izolovan incident, već je doživljen kao nastavak obrasca koji u Srbiji traje decenijama, nasilja nad onima koji javno govore o ratnim zločinima i genocidu u Srebrenici, jasan pokušaj da se zastrašivanjem ušutka istina i održi na životu državni poredak poricanja. Upravo zato je izostanak jasne reakcije studentskog pokreta dodatno produbio razočaranje njegovih najdosljednijih podržavalaca.
Kada je riječ o obilježavanju 11. jula, oglasio se dio studenata u blokadi Državnog univerziteta u Novom Pazaru. Njihov odnos prema genocidu u Srebrenici odavno je jasan, nedvosmislen i neupitan. Ali pitanje Srebrenice nikada nije bilo, niti smije biti, pitanje za novopazarske studente. To je pitanje za srpsko društvo, njegove institucije, univerzitete, političke elite i javnost, za sve koji se decenijama nalaze pred izborom između istine i poricanja, odgovornosti i bijega od nje.
Utisak je da takav odnos studentskog pokreta nije slučajan, već predstavlja politički pragmatičan izbor. Izbjegavanje jasnog određivanja prema genocidu u Srebrenici ostavlja utisak pokušaja da se sačuva što širi društveni konsenzus, da se ne izgubi podrška dijela javnosti i da se ne otvori još jedan front na kojem bi studentski pokret postao meta vlasti, nacionalističke opozicije i desničarskih organizacija. Drugim riječima, Srebrenica je prepoznata kao tema čije bi otvaranje moglo imati visoku političku cijenu, zato tišina. Upravo u tome studentski pokret, paradoksalno, počinje da liči, jednim dijelom, na političke aktere protiv kojih se pobunio. Umjesto da dosljedno zastupa univerzalne principe, prihvata logiku političke oportunosti, o temama koje mogu proizvesti ozbiljan društveni otpor bolje je šutjeti nego rizikovati gubitak podrške. Ono što se u ovom ostatku studentskog pokreta može prepoznati jeste svojevrsna etnizacija moralne odgovornosti.
Ne zato što je studentima Državnog univerziteta formalno povjerena uloga da govore o Srebrenici, već zato što se gotovo neprimjetno podrazumijeva da je to njihova tema. Kao da se od njih očekuje da govore zato što su Bošnjaci, dok ostali imaju pravo na šutnju. Studenti Državnog univerziteta nisu imali nikakvu veću obavezu od svojih kolega iz Beograda, Novog Sada, Niša ili Kragujevca da se oglase povodom 11. jula. Srebrenica nije i ne smije biti bošnjačka obaveza u Srbiji. Ako se studentski pokret poziva na univerzalne vrijednosti, onda je i odnos prema ratnim zločinima, ljudskom dostojanstvu i kulturi sjećanja univerzalna odgovornost, a ne pitanje etničke pripadnosti.
Zbog toga se danas preispituje čitava predstava o studentskom pokretu kao nosiocu nove političke kulture i vrijednosnog zaokreta u Srbiji. I to nije odredila Srebrenica, već je kulminiralo posljednjim vidovdanskim skupom u Kraljevu. O tome se javno govori, u medijima, na društvenim mrežama, u organizacijama civilnog društva, ali i među ljudima koje smo kolokvijalno počeli nazivati studentskim svjedocima.
To su univerzitetski profesori, intelektualci, novinari, aktivisti i javne ličnosti koji su mjesecima, često i po cijenu ličnih napada, bili najdosljedniji i najglasniji branioci studentske pobune. I, kako to obično biva u duboko polarizovanom društvu, upravo su oni koji su još prije godinu dana pokušavali kritički da preispitaju pojedine poteze studentskog pokreta bili proglašavani režimskim ljudima, plaćenicima ili korisnim idiotima vlasti.
Danas se isti obrazac ponavlja. Oni koji ukazuju na ideološko skretanje dijela studentskog pokreta ponovo se optužuju da rade po nalogu vlasti, ovoga puta čak i po zadatku Aleksandra Vučića, ali to mogu izgovarati samo ljudi zarobljeni u manihejskom političkom pogledu na svijet, u kojem postoje isključivo prijatelji i neprijatelji.
Ironija je gotovo apsurdna u ovom slučaju, jer je riječ o ljudima koji su među prvima stali uz studente, branili ih od propagandnih napada, policijske represije i političke diskreditacije. Njihov jedini “grijeh” jeste što odbijaju da svoju podršku pretvore u bezuslovnu lojalnost. U društvu koje je naviklo na navijačke podjele i bezrezervno svrstavanje, sama mogućnost da nekoga podržavaš, a da istovremeno zadržiš pravo na kritiku, postaje gotovo neshvatljiva. Kao da je nestala elementarna pretpostavka demokratske kulture, da postoje crvene linije preko kojih se ne prelazi i da prijateljska kritika nije izdaja, već izraz dosljednosti sopstvenim principima.
Njihovo razočaranje ne proizlazi iz odustajanja od ideje društvenih promjena, već iz pitanja da li studentski pokret, kada je riječ o suočavanju s prošlošću i drugim nacionalno-identitetskim temama, zaista predstavlja vrijednosni iskorak u odnosu na dominantni politički obrazac u Srbiji ili je, pod pritiskom političkog pragmatizma i potrebe da očuva unutrašnje jedinstvo, počeo da reprodukuje upravo one obrasce za koje su mnogi mislili da će ih prevazići. Još je upečatljivije što preostali studentski svjedoci sve agresivnije pokušavaju da odbrane ono što je, politički i vrijednosno, postalo teško odbranjivo.
Tek sada, kada studenti Državnog univerziteta u Novom Pazaru otvorenije govore o vlastitom iskustvu unutar studentskog pokreta, postaju vidljive napetosti, prećutane podjele i osjećaj usamljenosti koji je dugo ostajao skriven iza slike idealizovanog zajedništva.
Njihova svjedočenja pokazuju da iza fotografije hidžaba i šajkače, sa kokardom ili bez, ipak nije postojao samo romantizovani sklad, već i niz dilema, pritisaka i nesporazuma o kojima se mjesecima gotovo nije govorilo. Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je sve jasnije da privid jedinstva nije mogao trajno potisnuti duboke razlike oko pitanja identiteta, prošlosti i političkog pravca kojim bi pokret trebalo da ide.
Nije pretjerano reći da su novopazarski studenti postali svojevrsna pastorčad studentske pobune. Bili su poželjni dok su predstavljali najljepšu sliku različitosti, dokaz da Srbija može izgledati drugačije, ostalo je samo to da je Pazar i dalje svijet. Međutim, onog trenutka kada je različitost prestala biti simbol, a postala moralna obaveza, počela je da se narušava i romantična, pomalo orijentalizovana predstava o Novom Pazaru. Studentkinje DUNP-a prošle su medijski linč posljednjih par sedmica i opet niko od studenata ni riječ.
Ako se svemu ovome doda i vidovdanska simbolika, memorandumsko lelekanje, koje je sve vidljivije prodiralo u studentski kičmeni stub, kao i postepeno udaljavanje pokreta od realnih društvenih problema ka nacionalnim mitovima i istorijskim fantazijama, često opravdavanim pozivanjem na ustavni patriotizam, postaje jasnije zašto se dio njegovih najvjernijih podržavalaca počeo udaljavati.
Prihvatanjem teze da je svako insistiranje na odgovornosti Srbije za ratove devedesetih zapravo pokušaj nametanja „srpske krivice”, studentski pokret je, svjesno, pokazao koliko je duboko inficiran lomparovskim virusom srpskog integralizma, čiji je politički rječnik vidljivo prihvatio i ovaj preostali živi ostatak studentskog pokreta.
Zato su u javni prostor vraćene teme za koje se činilo da više ne predstavljaju politički interes jedne nove generacije. Malo ko je, do studentskih protesta, mogao pretpostaviti da će studenti rođeni decenijama nakon ratova devedesetih u prvi plan vratiti Kosovo, Vidovdan, Republiku Srpsku, memorandumske narative i sporove oko “srpske krivice”.
Umjesto da generacijski raskinu s tim nasljeđem, oni su ga, u značajnoj mjeri, ponovo učinili politički relevantnim.
U takvom ambijentu vlast je dobila ono što joj je nedostajalo, sagovornika na terenu nacionalnih tema. Upravo su studenti, svjesno, vratili Kosovo i mnoge druge teme u samo središte javnog i političkog prostora, teme za koje sam gotovo siguran da nisu bile ni na kraj pameti generaciji koja je u novogodišnjoj noći 2025. dočekivala novu godinu sa zahtjevima za pravdu, odgovornost i uređenu državu.
Zato ni izjava aktuelne ministarke o navodnom „etničkom čišćenju Kosova” ne dolazi slučajno. Ona predstavlja logičan nastavak političkog nadmetanja u kojem se više ne raspravlja o tome ko će izgraditi funkcionalniju državu, već ko će biti ubjedljiviji tumač i grlatiji. Jednom kada su studenti otvorili taj prostor, vlast je učinila ono što je oduvijek najbolje umjela, prihvatila je utakmicu i demonstrirat će da nacionalizam ipak bolje poznaje od studenata.
I baš ovdje, u Danasu, prijatelji studentskog pokreta u nekoliko su navrata upozoravali na ta skretanja. Pisali su kritički, promišljeno i bez zle namjere, pokušavajući ukazati na rizike koje nosi sve izraženije koketiranje s ogoljenim nacionalizmom. To su činili i Borjanka Milatović i drugi autori, ne kao protivnici studentske pobune, već kao njeni iskreni saveznici. U atmosferi moralne samouvjerenosti i generacijskog mesijanizma, svaka kritika doživljavana je kao izdaja. Kao da je mladost sama po sebi postala dovoljan argument, a iskustvo, znanje i dobronamjerna kritika tek nepotreban teret. Historija, međutim, uporno pokazuje da nijedna generacija nije imuna na zablude. Nacionalizam će, bojim se, ponovo pojesti i ovu generaciju. Ne zato što su mladi manje dobronamjerni od svojih prethodnika, već zato što nijedna generacija nije uspjela da ga pripitomi, svaki put je, na kraju, on pripitomio nju. Ova generacija je mogla da se odupre, ali stvar je izbora.
Autor je NVO aktivista iz Novog Pazara
Stavovi autora iznijeti u tekstu ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Sandžačke.