Izrael više ne skriva svoje zločine. U Gazi sprovodi genocid pred očima svijeta: uništava bolnice, škole, džamije i stambene zgrade. Više od 55.000 ljudi je ubijeno. Potpuna opsada guši već razoren teritorij.
Autor: Soumaya Ghannoushi
Civili, iscrpljeni i izgladnjeli, pješače kilometrima kroz ruševine ne bi li došli do kamiona s humanitarnom pomoći – samo da bi na kraju bili upucani. Neki se vraćaju s vrećama brašna, drugi s krvavim tijelima svojih najmilijih.
A Gaza je samo jedan front.
U Libanu, Izrael nesmetano napada: bombarduje domove, vrši atentate preko granice i okupira sela koja nikad nije napustio. Drži Golansku visoravan, širi se u južnu Siriju i gađa predgrađa Damaska. Zakoni ne važe, granice ne postoje. Izrael ubija koga želi, gdje god želi.
Rat protiv Irana
Nakon neuspjelih posredničkih pregovora između Irana i SAD-a u Omanu, Izrael je pokrenuo iznenadan, ničim izazvan rat. Prvo atentati – na vojne vođe, naučnike i civilne zvaničnike. Zatim zračni napadi – na vojne baze, elektrane, aerodrome i infrastrukturu.
Izgovor? Iranski civilni nuklearni program, koji nadgleda Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).
Licemjerje Zapada
Licemjerje je zapanjujuće. Francuski predsjednik Macron tvrdi da iranski program prijeti globalnoj sigurnosti – i to iz zemlje koja je pomogla Izraelu da u tajnosti razvije nuklearni arsenal 1950-ih i 60-ih, kršeći međunarodno pravo.
Izrael danas posjeduje 80–90 nuklearnih bojevih glava, sposobnost drugog udara i nikada nije potpisao Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Pa ipak, bombarduje Iran pod izgovorom borbe protiv nuklearne prijetnje.
Cilj se nije promijenio: pokoriti regiju, iscrpiti njeno bogatstvo i ušutkati njen narod. Ali priručnik koji su koristili decenijama sada više ne funkcioniše.
Britanija i SAD odmah su stale uz Izrael, šaljući avione, razarače i oružje. Evropska komisija, kao papagaj, ponavlja: “Izrael ima pravo na samoodbranu” – čak i sada, kad je on agresor, a Iran se brani.
Iran nije Gaza
Iran nije Gaza. To je država od 90 miliona stanovnika, sa složenim terenom i raketnim kapacitetima koji dosežu srce Izraela. Bila je sankcionisana, sabotirana i vojno napadana – ali i dalje stoji.
Po prvi put od 1948. izraelski gradovi su pod stalnim raketnim napadima. Iluzija neranjivosti je nestala. Izrael više ne može glumiti žrtvu – ne kada posjeduje nuklearno oružje i podršku svih zapadnih sila.
Historijska trauma i otpor
Ovaj rat je otvorio stare rane u Iranu: od puča 1953. kada su CIA i MI6 srušili premijera Mosaddegha, pa sve do kolonijalnih koncesija iz 19. stoljeća. Generacije Iranaca odrastale su s osjećajem poniženja i izdaje – a danas, svaka raketa nosi taj historijski teret.
U viralnom videu, mlada Iranka glasom prepunim bijesa viče: “Želimo nuklearnu bombu.” To nije poziv na uništenje – već vapaj za dostojanstvom. Za kraj podčinjavanja.
Regija se budi
U arapskom svijetu vlada bijes. Lideri normalizuju odnose s Izraelom, dok on spaljuje Gazu i prijeti Iranu. Ali Iran se ne savija. I drugi osjećaju da bi mogli biti sljedeći.
Pakistan, jedina muslimanska nuklearna sila, upozorava da regija klizi prema katastrofi. Turska, suočena s otvorenim prijetnjama Netanyahua, razumije da ovo nije samo o Iranu – već o obnovi potpune kontrole nad cijelim Bliskim istokom.
Kraj iluzija
Izrael je mislio da može kao i ranije: bombardovati, ubijati, proglasiti pobjedu. Ali sada su Tel Aviv, Haifa i Aškelon pod vatrom. Rat je stigao na izraelsko tlo.
Zapad i dalje mašta o “oslobađanju” Irana kroz sinove starih diktatora, ali Iranci više ne čekaju spasitelje. Ne traže milost – već pravdu.
Izrael je započeo sukob koji ne može kontrolisati. Iran se, nakon decenija priprema, ne povlači. A regija – ponižavana, ranjena, ali budna – počinje da se budi.
Historija se kreće. I možda se ovog puta neće kretati u korist Zapada.
(Soumaya Ghannoushi je britansko-tuniska spisateljica i stručnjakinja za bliskoistočnu politiku)
Izvor: MEE