Kratko zastali i još brže odustali. Slika je studentskih protesta u Novom Pazaru. Utihnuli su akademci. Više se nije ni očekivalo u gradu koji nema tradiciju protesta i građanskih pobuna. Agenda mnogo drugačija od onih koje važe za studentske proteste i blokade u drugim dijelovima Srbije.
Za Danas piše: Slađana Novosel
Tri puta su akademci stajali ispred svoje visokoškolske ustanove. Odavali su petnaestominutnu poštu poginulima u padu nastrešnice na novosadskoj Željezničkoj stanici i tražili odgovornost za one koji „po građanskoj i patriotskoj savjesti“ napadaju njihove kolege u drugim krajevima države.
Najhrabriji su, podržani sa tri svoja profesora, upalili plamičak nezadovoljstva i čekali veći odziv svojih kolega. Na čekanju se gluma protesta i završila.
Sa Državnog univerziteta oglasili su se studenti psihologije i saopćili da odustaju od protesta.
Nemaju kapaciteta za to. Nema ih dovoljno da rasporede svoje obaveze, jer im je za mentalno zdravlje „neophodno da proteste jednostavno prepuste drugim gradovima, koji imaju veći broj studenata“.
Naveli su da su naišli na „nezainteresiranost studenata, čiji broj na protestima opada“.
I neka se zna, posebno su morali da napomenu da ih niko nije ucijenio, niti im je prijetio, već su se usaglasili da nemaju energije da vode proteste i spremaju ispite za januarski rok.
Zahvalili su se kolegama sa beogradskog i novosadskog univerziteta na podršci i poručili im da ne smiju da prestanu da se bore, jer je „promjena u njihovim rukama, a indeks nikada nije bio jače sredstvo promjene“.
Tu prestaje svaka sličnost sa studentskom pobunom. Ono što je trebalo da bude početak protesta u ovom gradu zbog sveopćeg nezadovoljstva vratilo se na, nebrojano puta, staro „podešavanje“ i građenje kulture protesta.
Oni tamo negdje treba da se bune, a odavde idu posmatranja sa daljine i riječi podrške. Za svaki slučaj – da se ne talasa previše.
Možda nekada zatreba zbog kapitalnih investicija, primjera odanosti državnim vlastima i izbjegavanja etiketiranja o nepatriotizmu i podržavanju neprijatelja svake vrste.
Stari oproban recept ostaje na snazi, kad dođe „pred glavu“ može još koji dan protesta, kad se tabloidima ne dostave fotografije i biografije studenata što su se drznuli da protestuju ispred zgrade svog Univerziteta.
Tako je bilo, prije četvrt vijeka, pred petooktobarske promjene, kada su gradom prošetali srednjoškolci potpomognuti rijetkim nevladinim organizacijama.
Bilo je to vrijeme kada jedino ovaj grad nije imao OTPOR. Ali, i kada je trebalo rušiti lokalnu vlast, kojoj je beogradski režim bio kriv za sve.
Sve ostalo bili su protesti u pokušaju sa zanemarljivim brojem učesnika, po onoj „Sokolovi moji, ajte naprijed ja ću za vama“.
Opet će neko otkriti „istorijske činjenice“, da su u Novom Pazaru malobrojni galamili, a oni mnogobrojni u drugim dijelovima Srbije samo pomagali.