Novinar, publicista i kolumnista Tomislav Marković u tekstu “Čemu nacionalna država ako ne možeš da zlostavljaš manjine?”, objavljenom na portalu Tačno.net, otvara pitanje koje se u Sandžaku odavno postavlja u praksi, a rijetko imenuje ovako direktno: zašto se nacionalne države na Balkanu, bez obzira na deklarativnu ravnopravnost građana, iznova ponašaju prema manjinama kao prema tuđincima u sopstvenoj zemlji.
Marković polazi od knjige Vuka Perišića “Od Weimara do Vardara” i istorijskog obrasca koji se ponavlja od osnivanja nezavisne Grčke 1830. godine. Kad god su velike sile priznanje nove balkanske države uslovljavale zaštitom manjinskog stanovništva, novonastale države su to doživljavale kao uvredu i udar na suverenitet, a ne kao obavezu. Isti obrazac, piše Marković, ponovio se i poslije Berlinskog kongresa, i poslije Prvog svjetskog rata, i poslije Drugog svjetskog rata, bez obzira na to koji je režim bio na vlasti.
Za sandžačku čitalačku publiku posebno je relevantan dio teksta koji se odnosi na period poslije balkanskih ratova, kada su stanovnici takozvane Stare Srbije, u koju spadaju i Kosovo, Makedonija i Sandžak, bili građani drugog reda, po posebnom, skraćenom ustavu koji im je uskraćivao pola prava koja su važila u ostatku zemlje. Marković podsjeća i da su u tom periodu širom Srbije rušene džamije i uništavana osmanlijska arhitektura, što direktno korespondira sa temom koju je Sandžačke nedavno obrađivala povodom opstrukcije izgradnje džamije u Prijepolju.
Kolumnista se poziva i na američkog sociologa Rodžera Brubejkera i njegov koncept “nacionalizirajuće države”, države koja sebe doživljava kao državu jedne etnokulturne “glavne nacije”, čiji jezik, kultura i politička dominacija moraju biti zaštićeni, dok se ostalo stanovništvo tretira kao gost u sopstvenoj zemlji. Marković podsjeća da Ustav Srbije na samom početku definiše Srbiju kao državu srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, formulacija koja, kako primjećuje, u praksi znači da su Srbi ipak malo ravnopravniji od ostalih.
Poseban dio teksta posvećen je studentskim protestima i trenutku kada su građani Novog Pazara, prema Markovićevim riječima, prvi put javno govorili da se osjećaju kao ravnopravni građani Srbije. Taj osjećaj, primjećuje autor, nije dugo potrajao. Ovaj dio teksta prirodno se nadovezuje na ono što je Sandžačke već pisala o ambivalentnom odnosu dijela veteranskih i nacionalističkih krugova prema Bošnjacima, uključujući i nedavnu situaciju oko koncerta Dina Merlina u Kraljevu, gdje su isti ljudi koji su u Novom Pazaru pjevali sevdalinke sa studentima, mjesecima kasnije istupali ispred fotografija Ratka Mladića.
Marković na kraju postavlja pitanje koje izlazi iz okvira dnevne politike: zašto se manjinama tako lako zamjera saradnja sa strankama većinskog naroda, kada je ta saradnja često jedini realan put do bilo kakvog uticaja, dok se od tih istih manjina istovremeno očekuje da same demokratizuju i unormale društvo čiji temelji to ne dozvoljavaju. Njegov zaključak je da zlostavljanje manjina nije nusprodukt nacionalne države, nego njena logična posljedica, sve dok se ta država gradi na etničkom vlasništvu nad teritorijom, a ne na pravima pojedinca.
“Zamerati Srbima u Hrvatskoj što su bivali u koaliciji sa HDZ-om, ili Bošnjacima i Mađarima u Srbiji što su stupali u koalicije sa naprednjacima ili Koštunicom – nije teško, ništa ne košta, samo prenebregava neke činjenice. Na primer, iste manjine su sarađivale i sa demokratskim vlastima, kad su demokratski političari osvajali većinu, očigledno je da bi sa njima radije sarađivali, kao i da je to kudikamo prirodnije. Ne možemo očekivati od manjina da nam demokratizuju i unormale društvo, oni mogu u tome da pomognu, ali glavnina posla je na većini. Zašto bi manjine radile vaš posao? Jednostavno rečeno: Hteli ste nacionalnu državu u kojoj ćete biti glavna nacija? Hteli ste nacionalno oslobođenje i emancipaciju?
Pa onda izgradite te svoje nacionalne države na demokratskim principima, na zaštiti prava svakog pojedinca, na poštovanju dostojanstva i prava individue (što onda obuhvata i pravo na nacionalnu pripadnost po svom slobodnom izboru, jezik, kulturu i sve drugo), stvorite atmosferu u kojoj neće biti bitno ko je koje nacije, u kojoj se manjine neće osećati kao građani drugog reda. Stvorite atmosferu slobode, pre svega slobode ličnosti – pa se onda ljudi više neće zbijati u nacionalne zajednice, već će se povezivati po drugim osnovama, svetonazorskim, idejnim, ideološkim, estetskim… U suprotnom, ispostaviće se da je zlostavljanje manjina raison d’être nacionalne države. A takva država nema ama baš nikakvog smisla, ni za većinu ni za manjinu.”, navodi Marković u svom autorskom tekstu.