Medresa je dala Sandžaku generacije ljudi koji su služili vjeri, narodu, znanju i zajednici. Iz njenih klupa izlazili su imami, profesori, intelektualci i ljudi koji su ahmediju razumjeli kao emanet, a ne kao stepenicu prema funkciji. Ali svaka velika škola, nažalost, ima i one zbog kojih se njeni učitelji možda zapitaju gdje su pogriješili.
Autor: Redakcija Sandžačke.rs
Danas su dva njena nekadašnja učenika, Samir Tandir i Jahja Fehratović, imena na političkoj listi Aleksandra Vučića. Tandir, nekadašnji portparol Mešihata i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice u Prijepolju, čovjek kojeg je javnost godinama gledala i slušala kao efendiju. Fehratović, također svršenik medrese, godinama jedan od najprepoznatljivijih ljudi političkog projekta nastalog uz rahmetli muftiju Muamera Zukorlića.
Nije problem u tome što su promijenili političku stranku. Ljudi imaju pravo mijenjati političko mišljenje. Problem je gdje su završili. Na istoj političkoj listi na kojoj se danas nalaze i predstavnici Srpske radikalne stranke, političke organizacije Vojislava Šešelja.
I zato je teško gledati ovu fotografiju samo kao još jednu predizbornu kombinatoriku. Jer ahmedija nije kravata koju čovjek skine kada počne politički sastanak. Ahmedija je simbol.
Kada si je jednom nosio pred džematom, kada si sa minbera govorio o dostojanstvu, pravdi, časti i odgovornosti, onda će te ljudi sutra s pravom pitati gdje su završile te riječi kada je došlo vrijeme ličnog političkog izbora.
Posebno kada završiš pod političkim krovom čovjeka čija je biografija neodvojiva od Srpske radikalne stranke devedesetih. Bošnjaci nisu zaboravili 1995. godinu. Nisu zaboravili ni rečenicu izgovorenu u Narodnoj skupštini Srbije: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana.“
Aleksandar Vučić je kasnije tvrdio da je ta izjava izvučena iz konteksta. Ali riječi su ostale zapisane. Ostao je stenogram. Ostalo je vrijeme u kojem su izgovorene. I ostalo je pitanje koje posebno teško pada kada na listu koju danas predvodi taj isti čovjek stanu ljudi koji su nekada nosili ahmediju.
Tandir bi to morao razumjeti bolje od mnogih. Čovjek koji je bio portparol Mešihata Islamske zajednice zna šta riječ znači. Zna šta znači stati pred muslimane i govoriti u ime institucije vjere. Zna koliko je ahmedija teška upravo zato što nije komad platna nego znak povjerenja.
Zato njegov politički izbor nije samo pitanje jedne poslaničke liste. To je pitanje vjerodostojnosti. Kako nekadašnji efendija svojim bivšim džematlijama objašnjava da je danas na zajedničkoj izbornoj listi na kojoj su i Šešeljevi radikali?
Kako Fehratović, čovjek koji je politički rastao uz Muamera Zukorlića, objašnjava put od politike koja je govorila o dostojanstvu Bošnjaka do liste na kojoj rame uz rame stoje ljudi iz političkih tradicija protiv kojih je taj pokret godinama gradio svoj identitet?
Možda će odgovor biti: politika. Upravo je u tome tragedija. Jer kada politika postane opravdanje za sve, onda više nema crvene linije.
Danas jedna funkcija. Sutra druga koalicija. Prekosutra novi lider. Jučerašnje zakletve postaju stare novinske stranice, a nekadašnji protivnici postaju “partneri“.
Čovjek može promijeniti stranku. Može promijeniti politički program. Može čak priznati da je nekada griješio. Ali ono što ne može jeste zahtijevati od naroda da zajedno s njim dobije političku amneziju.
Ne može od Bošnjaka tražiti da zaborave devedesete samo zato što je danas nekome potrebno mjesto u parlamentu. I upravo zato slučaj Tandira i Fehratovića prevazilazi njih dvojicu.
Ovo je priča o tome koliko politika može pojesti ideale ako čovjek ne postavi granicu preko koje neće preći. Medresa je svoje učenike učila da čovjek treba služiti vrijednostima većim od sebe.
Funkcija traje četiri godine. Mandat možda i kraće. Ahmedija, međutim, nosi odgovornost koja ne prestaje onoga trenutka kada je čovjek skine sa glave.
Zato Tandiru posebno ostaje pitanje koje neće postaviti ni RIK, ni SNS, ni izborni štab: Efendija, je li vrijedilo?
Je li jedan redni broj na izbornoj listi vrijedan toga da ljudi koji su vas nekada gledali kao predstavnika Islamske zajednice danas gledaju vaše ime pored političkih nasljednika radikalske tradicije?
A Fehratoviću ostaje drugo: Kako se od Zukorlićevog političkog projekta stiglo dovde?
Medresa “Gazi Isa-beg“ će trajati i poslije svih njih. Iz njenih učionica će, ako Bog da, nastaviti izlaziti ljudi koji će služiti vjeri, znanju i svom narodu bez obzira ko tog trenutka dijeli poslaničke mandate.
Međutim, medresa je ta koja se treba stidjeti svojih učenika. Jer postoje politički porazi koji se prežive već na sljedećim izborima. A postoje i izbori poslije kojih čovjek dugo pokušava objasniti zašto je pogazio ono što je nekada predstavljao.
Mandat prođe. Funkcija prođe. Lista se zaboravi. Obraz nema rezervni mandat. A vjernici imaju bedovu. Jel tako Jahja?!
Izvor: Sandzacke.rs