Na rijalitije kojima srbijanske televizije pumpaju gledanost ne možete da ostanete ravnodušni. Nije ni Mirjana Bobić Mojsilović.
Popularna spisateljica je za Facebook stranicu AllMe napisala tekst u kojem se pozabavila tim fenomenom, upozorivši da je “Sodoma i Gomora srbijanskih rialiti šou programa daleko opasnija od onoga što se na prvi pogled vidi”. Tekst je vrlo sugestivno naslovljen kao “Životinjska farma” i prenosimo vam ga u cjelini.
Piše: Mirjana Bobić Mojsilović
Došla je jesen, djeca krenula u školu, a Srbija se vratila u kuće da gleda rialiti programe na televiziji i da u njima, pradoksalno, pronalazi vrhunsku zabavu. Jer, šta ima zabavnije u životu nego posmatrati kako se ljudi, skupljeni skoro isključivo po principu “od zla oca i od još grđe majke“ danonoćno uzajamno da izvinete, pičkaraju, tuku, pljuju, ponižavaju, mrze i gaze, svlače, pominju polne organe, prljave gaće, pokazuju zadnjice, podriguju, pljuju, prde i psuju?
Sasvim je razumljivo zašto moćne nacionalne televizije ne snimaju drame i serije, ne dovode pred svoje kamere pristojne i pametne ljude pošto pristojnost, vaspitanje, pamet i integritet ne dižu rejting, i “ti ljudi nisu dovoljno filmični“. A škola je, ionako, za gubitnike, agresija je jedino društveno isplativo ponašanje, kome je do morala taj nije razumeo moderno doba i nek ode u manastir, pošto ono što svi gledaju- poručuje samo jednu jedinu stvar – pobedniku je sve oprošteno, čak iako je i tukao i bio tučen. Pare i skandalozna slava, brišu sve. Zato, gazi preko leševa, urlaj, pljuj, psuj, otimaj, preti, lomi, penji se na sto, i pobedićeš!
Sodoma i Gomora naših rialiti šou programa, međutim, deleko je opasnija od onoga što se na prvi pogled vidi. Daleko opasnije od sve te “stvarnosne proze u direktnom prenosu“ jeste nešto drugo: rialiti programi ovakve vrste osim što pojam integriteta brišu iz vrijednosnog sistema, i osim što uporno lome kičmu ionako sluđenom, ojađenom malom čovjeku, i čije ćemo posljedice tek vidjeti, čine jednu strašnu stvar: u svom tom naizgled stihijskom dokumentarizmu ljudskih najnižih strasti, ovi projekti promovišu koncept logora kao vrhunski cilj savremenog čovjeka, i njegovu najbolju moguću sudbinu, kao njegovu prvu i posljednju šansu. Zatvoreni na neodređeno vrijeme, plaćeni da se međusobno mrcvare, ali i da pokažu kako je vrhunski cilj zadovoljiti, odobrovoljiti i nasmijati gospodara. Drugim riječima, opasni, grozomorni eksperiment masovne kontrole uma, koji poručuje da smo svi po malo kurve, nasilnici, zvjeri i bezvrijedna bića.
To što u tim gladijatorskim arenama nema lavova, i što još uvijek nismo videli ubistvo, ništa ne mijenja na stvari. Jer, promijenjen je ne samo jezik nego i smisao javnog prostora, srušene su sve ograde, unutar strogo kontrolisane životinjske farme.
Ugasiti televizor jeste početak revolucije.