Postoji nešto duboko paradoksalno u tome da predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Mevlud Dudić, koji nema stvarnog utjecaja ni nad manjim brojem bošnjačkih džemata u Zapadnoj Evropi, sada putem odluke Sabora pokušava preuzeti koordinaciju nad cjelokupnom Zajednicom sandžačke dijaspore.
Piše: Teufik Tahirbegović
U dijaspori postoji više od 280 bošnjačka džemata. Dudićev stvarni doseg u tim zajednicama minimalan je. A ipak, na inicijativu upravo tog istog Dudića, Sabor Islamske zajednice donosi odluku da on lično koordinira radom ZSD-a do izbora novih organa.
Teško je to nazvati bilo čim drugim osim institucionaliziranim prekoračenjem nadležnosti.
Odluka Sabora od 25. aprila 2026. godine nije pravni dokument koji obavezuje zajednice registrovane u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj ili Švicarskoj. Te organizacije imaju vlastite statute, usklađene sa zakonima država u kojima djeluju. Njihova rukovodstva ne imenuje Sabor u Novom Pazaru, niti ih može smijeniti odlukom donesenom bez ikakvog učešća samih članova dijaspore.
Predsjednik ZSD-a Mithat Mujović to je i javno potvrdio, odmjereno ali nedvosmisleno: organe ZSD-a postavlja i smjenjuje isključivo Skupština, u skladu s normativnim aktima i zakonima relevantnih država. Njegova najava da će mišljenje Sabora biti razmatrano na narednom zasjedanju Glavnog odbora zvuči protokolarno, ali poruka je jasna: odlučivat će oni koji imaju mandat, a ne oni koji su ga sebi dodijelili.
Ono što posebno zabrinjava nije samo ova konkretna odluka, nego prepoznatljivi obrazac koji se ponavlja. Ovo nije prvi put da Dudić pokušava proširiti institucionalni doseg Mešihata pozivanjem na osnivačku ulogu ili moralni autoritet.
Osnivač organizacije i onaj ko njome upravlja nisu isto. Roditelji osnivaju djecu, ali ne upravljaju njima do kraja života. Islamska zajednica osnovala je ZSD 2003. godine, ali organizacija koja je u međuvremenu izgradila vlastite strukture i demokratske mehanizme odlučivanja nije ni pravno ni moralno obavezna da svoju autonomiju preda onome ko tvrdi da ima pravo na nju zbog uloge od prije dvadeset i tri godine.
Jasno je i da iza ovakvih poteza stoji politički kontekst koji izlazi izvan granica vjerske institucije. Dijaspora je politički i ekonomski resurs, a kontrola nad njenim organizacijama daje moć koja nadilazi duhovnu dimenziju. Upravo tu leži suštinska opasnost ovog pokušaja: nije riječ o brizi za vjernike u Evropi, nego o borbi za uticaj.
Ljudi koji su godinama, često u teškim uvjetima, gradili zajednice u Beču, Berlinu, Parizu i Zürichu zaslužuju više od toga da im neko iz Novog Pazara, bez njihovog znanja i pristanka, dodijeli koordinatora. Zaslužuju poštovanje prema institucijama koje su sami izgradili i prema pravilima po kojima su se opredijelili da žive i djeluju.
Pitanje koje stoji pred Glavnim odborom ZSD-a nije administrativne prirode. To je pitanje principа: hoće li dijaspora odbraniti vlastitu autonomiju ili će popustiti pred pritiscima koji dolaze u obliku institucionalnih odluka, ali nose sasvim drugačiju suštinu?
Odgovor na to pitanje imat će posljedice koje daleko nadilaze ovaj jedan spor.
Izvor: Sandzacke.rs