Muftija Dudiću, Vučić je problem a ne rješenje

0
748
blank
Screenshot

Grupa pribojskih policajaca uz sam početak ove godine egzaltirano je pjevala o Sjenici kao novoj Srebrenici i (Novom) Pazaru kao novom Vukovaru. Dakle, da prevedem, da se tamošnji Bošnjaci pokolju ili na neki drugi način pobiju, zatim sahrane u masovne grobnice, da im se supruge, djeca i starci protjeraju, džamije poruše i trag zatre.

Za Antenu M piše: Ahmed Avlijani

“Srebrenice, ti si nama mila, da Bog da se triput ponovila”, nastavljaju pribojski policajci sa iskazivanjem svoje genocidne namjere, želje, čega li već, iza čega dolaze stihovi u čast osuđenih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, a onda se silovanje Bošnjakinja slavi stihovima “Oj Fatima, đe su ti dimije; kod četnika, oko redenika”.

Dakle, da prevedem, da se još tri puta pobije po preko 8000 Bošnjaka, što je ukupno još preko 25.000, da im se djeca i stari protjeraju, žene, sestre i majke siluju pa protjeraju ili ubiju.

Sve ovo dešavalo se u povodu rođenje sina jednom od njih.

Divan povod za pjevanje pjesama kojima se slavi najstrašniji zločin na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata – genocid u Srebrenici – i divan početak jednog ljudskog života.

Kada samo pomislim kakvo će, tek, vaspitanje dobiti ovaj nedužni mali stvor kojem život počinje krvožednim strofama ove kvazipjesme koja u svojim stihovima ima sve ono čega bi se čestit insan morao zgražavati i protiv čega bi se, ako išta u njemu ljudskog ostane nakon što mu ovakav roditelj da neophodno vaspitanje, trebalo da bori svim svojim bićem.

I to nije sve. Nekoliko dana iza ovog incidenta, proslavljajući jedan od najvećih hrišćanskih praznika, rođenje Isusovo, grupa pribojskih omladinaca ispred džamije u tom gradu pjevala je:

“Božić je, Božić je, pucaj u džamije”.

Kakav omaž Hristu!

Hristu koji je, bilo da na njega gledate očima muslimana, kao na Isa a.s., Božjeg poslanika, ili očima hrišćana, kao na Isusa Hrista, Božjeg sina, ili da, pak, na njega gledate očima ateiste, – uvijek i samo – poruka mira, tolerancije, sloge i odricanja od činjenja svakog zla čak i prema onima od kojih se zlo trpi.

Ima li u ovome išta čudno?

Ne. Apsolutno ne.

Ne – jer govorimo o policajcima policije koja je i direktno i indirektno učestvovala u zločinima u Bosni; ne jer govorimo o policajcima koji na granicama sprovode naredbu države da maltretiraju poslanike parlamenta susjedne im države jer su se usudili da genocid u Srebrenici nazovu genocidom; ne jer govorimo o državi koja je direktno podsticala i pomagala agresiju na Bosnu i zločine u njoj činjene u cilju sopstvenog širenja; ne jer govorimo o skoro dva vijeka nepromijenjenoj državnoj i nacionalnoj politici kojoj je cilj velika Srbija ili srpski svet; ne jer govorimo o zemlji u kojoj se ne priznaje genocid u Srebrenici; ne jer govorimo o zemlji u kojoj osuđeni ratni zločinci imaju status narodnih heroja a murale posvećene njima čuva, direktno, policija zajedno sa ministrom policije – šefom policajaca koji, kao, ne bi trebali da kliču tim istim zločincima i njihovim (ne)djelima; ne jer govorimo o državi u kojoj je predsjednik neko ko je prijetio da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana u Bosni i koji je lično na beogradskim ulicama lijepio table dajući im imena po ratnom zločincu osuđenom za genocid u Srebrenici – Ratku Mladiću.

Ne, zaista mi nisu bile čudna niti neočekivana ova dešavanja u Priboju. Ali, jeste nešto drugo.

Juče je Aleksandar Vučić posjetio Priboj kako bi, kako je rekao, dao doprinos smirivanju tamošnje situacije.

On, najbolji đak ratnog zločinca Vojislava Šešelja i najvatreniji protivnik hapšenja ratnog zločinca Ratka Mladića!

Ljudi, neka me neko uštipne da se probudim.

Ili ne, sačekajte da još ovu epizodu odsanjam.

Pribojski muslimani aplauzima su dočekali Vučića, a glavni pribojski imam izjavio je kako bi nakon posjete predsjednika Srbije, koji je dolaskom u Priboj donio jednaku pravdu za sve, tamošnji muslimani trebalo da se oslobode svakog straha.

I to nije sve, ne budite me još molim vas. A, sve molim Boga da je ovo san.

Predsjednik Mešihata IZ u Srbiji, Mevlud ef. Dudić toliko je slatkorječivo govorio o Vučiću – direktno Vučiću u oči, podsjećajući njega (Vučića) i nas da se u Srbiji pedeset godina nije nista radilo dok nije došao on (Vučić) koji sve što obeća – ispuni, i da je napravio puteve, otvorio radna mjesta i u Srbiju doveo blagostanje – da bi mu na takvim hvalospjevima u oči pozavidio skoro svaki poslanik SNS-a u parlamentu Srbije uključujući Luku Kebaru, Nebojšu Bakareca, Marijana Ristićevića, Aleksandra Martinovića i Aleksandra Jovanovića, svaki ministar u Vladi Srbije uključujući Tomu Monu, svaki predsjednik opštine i svaki ambasador Srbije, pa čak i Marko Đurić.

Još je samo falilo ono tapšanje koje će, ipak, ostati samo Đurićeva privilegija.

Čekajte, budite me. Ovo se ni ne sanja a kamo li događa. Haluciniram!

Ne govori ovo vjerski vođa muslimana u Srbiji koji se samo Allaha dz.sh. boji i samo istinu zbori i koji zna, tome ga uči hadis Allahovog Poslanika s.a.w.s., da je “Najbolji vid borbe reći istinu u lice nepravdenom vladaru”, i koji zna za Vučićevu izjavu “sto za jedan”, za Vučićeve izjave o Srebrenici ili za lijepljenje plakata sa imenom Ratka Mladića po Beogradu.

Ovo ne govori vjerski vodja muslimana u Srbiji o čovjeku koji aktivno i neskriveno izvodi projekat srpskog sveta koji nužno podrazumijeva još ne tri nego trideset tri Srebrenice, i u Sjenici, i u Tutinu, i u Novom Pazaru, i u Prijepolju, i u Priboju, i u …

Ne, poruka da je Aleksandar Vučić rješenje problema muslimana, Bošnjaka ili bilo koga u Srbiji i regiji ne smije biti poruka koju muslimani mogu čuti od vjerskog autoriteta takvog ranga.

Ali, …

Zašto me niko ne budi?

Nisam valjda budan?

Jesam?

Onda, ako je iko ko ovo čita u prilici, neka probudi Mevluda ef. Dudića i neka mu kaže da je Vučić problem, a ne rješenje.

Neka ga probudi jer nas ne smiju, opet, Vučićevi heroji uhvatiti na spavanju. Moglo bi nam biti zadnji put. I ne samo nama, Bošnjacima, muslimanima.

Crnogorci se, sa nama, krčkaju u istom sosu kuhara srpskog sveta.

Izvor: Antena M