Ne tako davno Svjetsko prvenstvo u fudbalu bilo je veliko narodno hodočašće. Četiri godine čekanja bila su između dva susreta sa vlastitim snovima. Na terenima su se sudarali jezici, zastave, historije i karakteri naroda.
Autor: Dr. Esad Kučević
Mundijal nije bio samo takmičenje najboljih reprezentacija. Bio je pozornica na kojoj su se ogledali temperament Argentine, tvrdoglavost Balkana, elegancija Brazila, disciplina Njemačke i prkos malih zemalja koje su u fudbalu pronalazile pravo da budu velike.
Danas je sve manje igre, a sve više industrije.
Fudbal nije izgubio popularnost. Naprotiv. Nikad nije bio bogatiji, gledaniji i profitabilniji. Upravo u tome i leži paradoks. Što je više novca ulazilo u najpopularniji sport, to je manje ostajalo prostora za spontanost zbog koje su ga ljudi zavoljeli.
Nekad su svjetska prvenstva proizvodila legende. Danas proizvode sadržaj.
Nekada se čekao novi Pelé, novi Krojf, novi Maradona. Danas se čekaju marketinške kampanje, digitalni pregledi i ugovori sa sponzorima. Igrači su pretvoreni u globalne brendove, reprezentacije u korporativne projekte, a FIFA u jednu od najmoćnijih poslovnih organizacija na planeti. Mundijal više nije prvenstveno fudbalski događaj. Postao je finansijski samit s loptom.
Zato su i utakmice drugačije.
Savremeni fudbaler trči više nego ikad, fizički je snažniji nego ikad i taktički disciplinovaniji nego ikad. Baš ta savršenost često proizvodi dosadu. Na terenu više nema mnogo prostora za čarobnjake koji mijenjaju tok historije jednim potezom. Nestaju dribleri koji su odbijali logiku sistema. Nestaju genijaci koji su kvarili planove trenera. Savremeni fudbal ne voli neposlušnost. On traži funkcionalnost.
Tamo gdje su nekad živjeli Maradona, Garrincha, Best i Puškaš, danas stanuju algoritmi, analitičari i statistički modeli.
Igrači se kreću poput figura na digitalnoj tabli. Formacije su precizne kao vojni rasporedi. Greške su svedene na minimum. Ali zajedno s greškama nestaje i dio ljudskosti. A bez ljudskosti nema ni čuda.
Mundijal je nekad bio susret različitih fudbalskih kultura. Danas sve više liči na sukob različitih verzija istog sistema. Treneri uče iz istih priručnika. Klubovi koriste iste metode. Reprezentativci odrastaju u istim akademijama i prolaze kroz gotovo identične procese obuke. Razlike koje su nekada davale boju svjetskom fudbalu polako blijede.
Još opasnija od taktičke jednoličnosti je sama ekonomska centralizacija.
Veliki klubovi već decenijama usisavaju talente iz cijelog svijeta. Dječak iz Dakara, Rosarija, Splita ili Sarajeva veoma rano postaje dio globalne mašinerije. Njegov razvoj više ne pripada lokalnoj zajednici nego investicionom planu. Fudbal koji je nastao na prašnjavim igralištima radničkih četvrti postaje vlasništvo fondova, korporacija i država koje u sportu vide instrument profita, prestiža ili političkog utjecaja.
Zbog toga je i Mundijal izgubio dio svoje nepredvidljivosti.
Iznenađenja još postoje, ali sistem ih sve teže dopušta. Novac neumoljivo sužava prostor za slučajnost. Kao što se u evropskom klupskom fudbalu godinama vrti gotovo isti krug privilegovanih klubova, tako se i reprezentativni fudbal postepeno prilagođava logici tržišta. Razlika između bogatih i siromašnih postaje veća od razlike između talenata.
A kad nestane mogućnost iznenađenja, počinje dosada.
U tom trenutku stadion prestaje biti pozornica narodne strasti i postaje privid planetarnog spektakla. Vatrometi, svjetlosni efekti, gigantski ekrani i ceremonije koje više podsjećaju na holivudske premijere nego na sportska nadmetanja pokušavaju nadoknaditi ono što se polako gubi na travi.
Spektakl je najpotrebniji upravo onda kad sama predstava više nije dovoljna.
Mundijal zato nije umro. On je samo promijenio prirodu.
Još uvijek okuplja milijarde ljudi. Još uvijek izaziva suze i euforiju. Još uvijek zaustavlja svijet na nekoliko sedmica. Ali između današnjeg prvenstva i onog koje su gledale prethodne generacije postoji ogromna razlika. Nekad je fudbal bio igra koja je stvorila biznis. Danas je Svjetsko prvenstvo biznis koji koristi igru.
U toj zamjeni mjesta krije se najveća tragedija savremenog fudbala.
Mundijal više nije igra.
Postao je proizvod.