Moj đed Vlado Ašanin umro je kad sam imao tri godine. Ali pamtim, dobro pamtim, ovu sliku: đed sjedi ispred kuće, koja je odmah do ceste, a vozač “pljevljaka“ (tako smo zvali autobuse preduzeća “Prevoz Pljevlja“) Ševko Muslić, pridigne se iz sjedišta i naklonom ga pozdravi. I svaki put tako…
Piše: Darko Šuković za Antenu M
Nijesam pristalica iznošenja porodične intime u javnost, čak i kada je za ponos. Neizbježno je patetična, a to ne volim. Ali, okolnosti ponekad znaju nadjačati princip.
Moj đed Vlado i njegov rođak Novak spasili su jednog dječaka iz porodice Muslić, tokom pokolja muslimana u Šahovićima (danas Tomaševo), zločina sa gotovo svim elementima genocida. Đed je, potom, uspostavio tajno kontakt sa dječakovim rođacima iz Pljevalja i predao im ga nekoliko dana kasnije. Ševko je to znao i nikad nije zaboravio.
Na groblju u Pavinom Polju, đe sam rođen, spomenik ima i Ramo Hasanbegović–Sejdović. Groblje je pravoslavno, ali nikome nije palo na pamet da pita je li tu mjesto jednom muslimanu.
Još sam osnovac, Ramo, kojem je već preko 70, stoji i gleda kako neuspješno pokušavam da iscijepam jednu „krlju“ (čvornovati trupac). Uzima mi sjekiru, kaže: „gledaj“, pa je kratkim udarcem prepolovi kao sapun. „Drvo ti je k'o čo'jek, svako ima slabu tačku, udariš ga u nju i pukne“. Ne romansiram sjećanje, živa je istina i Ramova poenta: „Ako ćeš da budeš dobar čo'jek, ne udaraš ljude tamo đe su slabi“.
Vraneška dolina te sramotne 1924. nije bila Crna Gora jer Crne Gore više nije bilo. U njoj nijesu vladali ni pisani, ni nepisani crnogorski zakoni, nego je zakon jačega zamijenio čojstvo i junaštvo. Kao što je danas, jezikom naziva nekog tamošnjeg sajta, to „SAO Vraneš“, ili, kako je neko opisa prije tri decenije – „dolina zarasla u bradu“.
Pravilno sam razumio seriju jučerašnjih sjajnih tekstova, punih osjećaja poraza zbog osobe koja je, na Cetinju, opsovala majku Dritana Abazovića. Šta god da je, provokator ili lice kratkoga fitilja, osramotio se. Psovanje generalno, a psovanje majke pogotovo, Dritanove ili bilo čije, muslimanske ili bilo koje, ne pristaje čovjeku. Ljudi to ne rade.
Ima ozbiljnih analiza da je do 1918. psovka, u današnjem sadržaju, bila nepoznata u crnogorskom jeziku. “Poganac te fištio“ ili nešto u tom fazonu bilo je napoganije što su naši preci bili kadri da prevale preko usta. A onda se ostvarila Holečekova zloslutna, genijalna metafora o Crnoj Gori kao „djevici pred vratima kupleraja“. Gurnuti smo korak naprijed. Sve potom bila je inercija, duh je tanjao, a jezik i obraz debljali.
Ne moram biti, ni metaforično, musliman, da bih se stidio te psovke Dritanove majke. Jer, biti Crnogorac u smislu tradicionalnog sistema vrijednosti podrazumijeva i esencijalno poštovanje drugačijega, iskonski, a ne naređeni suživot, sposobnost da se u drugoj vjeri i naciji vidi samo čovjek ili nečovjek kao i u sopstvenoj.
Kad se Nikšić predao, a lokalno muslimansko stanovništvo krenulo u zbjeg, put Gacka, knjaz Nikola je pojahao konja, izašao pred njih i molio ih da ostanu u Crnoj Gori, garantujući im sva prava. Zbog iskazanoga junaštva, svim oficirima i vojnicima dozvoljeno je da ponesu lično oružje. Kad je Ibrahim beg morao da preda Bar, pošto ga je mjesecima junački branio, došao je pod Nikolin šator i otpasao sablju, dajući je u ruke crnogorskom gospodaru, kao simboličan čin predaje. Knjaz mu je vratio sablju, uz riječi da je Ibrahim beg junak kojega je ratna sreća napustila, ali da ima pravo da tu sablju svijetloga obraza i dalje nosi. Kad su, nakon višemjesečnih krvavih borbi, Crnogorci ušli u Skadar, dovoljna je bila poruka starješina:“na čast vam i obraz lokalno stanovništvo“, pa da ne bude zabilježen ni jedan slučaj ubistva, pljačke ili bilo kave odmazde nad poraženima. Poraženoj vojci špalirom i ad hoc sročenom odom iskazano je poštovanje za junaštvo.
Bila su to viteška vremena, bez botova, fejsbuk-psihopata, portala-štenara i ostale stoke neslane koja lajanjem i blejanjem pokušava da da smisao svojim promašenim životima.
Da smo ove primjere imali u čitankama i udžbenicima Istorije, ni ta jedna psovka ne bi prešla preko usta. Da su đeca u Crnoj Gori rasla uz ove veličantvene primjere čojstva i junaštva i na njima se suočavala s prošlošću i poštovanjem različitosti, ne bi danas desetine hiljada moralnih degenerika slavile Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Bez ljutnje, molim, zbog ovoga maloga testa! Koliko vas zna zašto bi, kad dođete u Skadar, bilo lijepo da se poklonite ispred spomenika Hasan paše Rize? Eno vam ga u centru, tik iza hotela “Europa“. I zašto istu stvar ne treba da uradite ispred spomenika Esad paše Toptanija, u Parizu?
Zato što u crnogorskom etičkom kodeksu poštovanje zaslužuje neprijatelj koji se junački bori (Hasan paša Riza svojim vojnicima: “Crnogorci su pred gradom. Skadar će biti mjesto naše pogibije, ali neće biti mjesto naše sramote“), a ne onaj koji je predao grad, po svoj prilici vođen ličnim ambicijama. Zato je pravedno što rođeni Bagdađanin Hasan paša Riza počiva u Skadru, a Esad paša Toptani u Francuskoj, umjesto u rodnoj Tirani. Sa Albanijom nas, dakle, ne spajaju samo aktuelni zemljotresi, nego i istorijske lekcije: kolaboranti obično završe u tuđoj zemlji.
Nema, dakle, nikakve potrebe, dragi moj Ivane, Ivana, Bobane, Svetlana, Andreje, Aco… da ikome dokazujemo kako onaj na Cetinju nije u naše ime psovao Dritanovu majku. Nikoga od nas ne mogu povezati sa vrijeđanjem ni muslimanske, ni srpske, ni hrvatske, ni albanske… bilo koje i bilo čije majke. Uostalom, baš zato sljedbenici ideologije koja muslimane smatra “lažnim ljudima“ nama tri decenije psuju “tursku“ ili, za promjenu, “ustašku“ majku.
Osjećao bih se lično poraženim kad bih znao da postoji ijedan musliman koji čeka da se oglasim, da bi saznao kakav je moj stav o psovanju “muslimanske majke“. Ne mogu da zamislim da me neko, nakon tri decenije očitovanja povodom svega što se dešavalo, stavlja na takav test.
Jednako, ni vas. Zato, ako smijem da sugerišem, ne treba se pecati u klopku licemjera koji su otvoreno i prljavo podsticali progon muslimana ili “samo“ ćutali dok se dešavao, mučke prelazili preko poruka “Cetinje –Srebrenica“… A sad ih je jedna psovka kobajagi pogodila u gangliju za toleranciju i pretvorila u braniče multikulturalizma. Pa bi da njome obrukaju sve nas, a operu sebe.
Inšalah, malo morgen!
Izvor: Antena M