Nije problem Mercedes. Nije problem ni čovjek koji ga je donirao. Ako je Hajriz Brčvak svojim novcem odlučio pokloniti vozilo Islamskoj zajednici u Srbiji, to je njegova odluka i njegovo pravo. O njegovom humanitarnom radu dovoljno govori sve ono što je godinama radio, često bez želje da se o tome uopšte javno govori. Zato ovu priču ne treba pretvarati u napad na Brčvaka. On nije odgovoran za odnose unutar Islamske zajednice, nije taj koji je donosio odluke koje su dovele do podjela, i nema razloga da njegova donacija postane predmet bilo kakvog obračuna. Ako je poklon učinjen iz dobre namjere, onda ga tako treba i posmatrati, kao gest solidarnosti, ništa više i ništa manje.
Autor: Nedžad Smailagić, izvršni urednik Portala Sandžačke
Problem nastaje tek kada se ta jedna donacija stavi u širi kontekst, u kontekst načina na koji Islamska zajednica u posljednje vrijeme komunicira s javnošću. Zašto je baš priča o skupom automobilu postala toliko vidljiva, u trenutku kada se od vjernika traži da prihvate mnogo veću i važniju priču, priču o obnovljenom jedinstvu poslije gotovo dvije decenije raskola? Svaki korak ka jedinstvu zaslužuje pozdrav.
Ali upravo zato što je riječ o tako krupnom događaju, javnost ima puno pravo postaviti i pitanja koja nisu prijatna. Kako smo uopšte došli do toga da se zajednica dvije decenije dijeli? Ko je za to odgovoran? Ko je donosio odluke zbog kojih su se vjernici razdvajali, institucije cijepale, a generacije mladih odrastale uz dvije paralelne vjerske stvarnosti?
Ako je jedinstvo danas vraćeno, sasvim je legitimno pitati šta se dešavalo jučer. To pitanje ne dolazi iz želje da se novo jedinstvo uruši, naprotiv, dolazi iz želje da se ono učini trajnim. Dvadeset godina podjele ne mogu se izbrisati jednom poveljom, jednom fotografijom za istim stolom ili nizom protokolarnih izjava.
Ne može se od vjernika tražiti da samo kažu “dobro je, sada smo zajedno”, a da niko ne kaže koliko je ta podjela zapravo koštala, povjerenja, autoriteta, međusobnog poštovanja, a vjerovatno i mnogo više od toga. Ako je ovaj trenutak zaista historijski, onda bi trebalo da nosi i obavezu historijske odgovornosti. Historijski događaj bez ozbiljnog odnosa prema prošlosti ostaje samo velika riječ.
Zato je pogrešno svesti čitavu priču na Mercedes. Neka Brčvaku bude primljeno ono što je uradio. Ne treba od humanitarnog čina praviti politički problem niti tražiti skrivene motive tamo gdje ih vjerovatno i nema. Ali isto tako, ne treba dozvoliti da taj isti humanitarni čin postane dimna zavjesa za pitanja koja su mnogo važnija.
Brčvak nije taj koji treba polagati račune za dvadeset godina institucionalnog raskola. Odgovornost je na onima koji su donosili odluke, na institucijama i ljudima koji su imali autoritet, na svima koji su svojim djelovanjem, ili nedjelovanjem, oblikovali posljednje dvije decenije. Pravo pitanje, dakle, nije zašto je Brčvak donirao vozilo, nego zašto je trebalo skoro dvadeset godina da se ponovo sjedne za isti sto.
Ako je Islamska zajednica zaista vratila jedinstvo, onda bi trebalo da ima dovoljno samopouzdanja da otvori i pitanje vlastite odgovornosti. Nikoga ne treba ponižavati, ne treba tražiti novog krivca niti ponovo otvarati sukob. Ali treba reći istinu. Treba priznati da je raskol postojao, da su zbog njega trpjeli vjernici, da je bilo pogrešnih odluka i pogrešnih procjena.
Treba otvoriti i pitanja koja su godinama gurana u stranu, od institucionalnih odnosa i imovine do kadrova i finansija. Jedinstvo koje zavisi samo od trenutne konstelacije odnosa nekoliko ljudi nije dovoljno čvrsto jedinstvo. Pravo jedinstvo mora biti institucionalno, transparentno i utemeljeno na pravilima koja sprečavaju da se sličan raskol ikada ponovi.
Zbog svega toga treba biti oprezan i s načinom na koji se javnosti servira priča o “historijskom ujedinjenju”, za takvu ocjenu potrebni su dokazi. Ali javnost svakako ima pravo analizirati efekat određene komunikacije i zapitati se da li se iza velikih i emotivnih riječi u drugi plan guraju pitanja koja su mnogo neugodnija. Ako se govori o tome ko je donirao vozilo, koliko ono vrijedi i ko ga je predao, a mnogo manje o tome zašto je zajednica bila podijeljena skoro dvadeset godina, onda je opravdano pitati šta je zapravo u fokusu i zašto baš to.
Jedinstvo nije isto što i šutnja. Zdrava zajednica mora biti u stanju razgovarati i o onome što joj nije prijatno, a kritičko pitanje ne smije automatski biti proglašeno napadom na jedinstvo. Ako je pomirenje stvarno, ono se neće urušiti zbog pitanja o prošlosti, naprotiv, odgovori na ta pitanja mogu ga samo učvrstiti. Razlika između istinskog pomirenja i puke promocije upravo se vidi u spremnosti da se javnosti kaže ne samo ono što lijepo zvuči, nego i ono što je teško izgovoriti.
Vjernici nisu publika kojoj treba servirati samo svečane fotografije i lijepe vijesti. Oni imaju pravo znati šta se dešavalo, ko je odgovoran i kako će biti riješena pitanja koja su godinama bila izvor podjela, od institucija i imovine do kadrova i finansija. Imaju pravo znati da li je ovo zaista novo poglavlje ili samo nova fotografija, i imaju pravo očekivati da se iz svega izvuku pouke koje će postati dio budućeg funkcionisanja Islamske zajednice.
Zato, još jednom, nije problem Mercedes. Ako je poklonjen iz dobre namjere, neka posluži zajednici i njenim vjernicima. Problem bi nastao jedino ako se oko njega napravi dovoljno buke da se izgubi mnogo važnije pitanje, kako je jednoj zajednici trebalo skoro dvadeset godina da shvati ono što bi svaka zdrava institucija odmah trebalo da zna, da podjela vjernika nikada nije pobjeda nijedne strane.
Ako je jedinstvo zaista vraćeno, neka to ne bude samo povod za slavlje i protokolarne fotografije. Neka bude početak istinskog suočavanja s prošlošću i stvaranja mehanizama koji će spriječiti da se ovakav raskol ikada ponovi. Jer bez odgovornosti nema punog pomirenja, a bez istine svako “historijsko jedinstvo” ostaje samo lijepa riječ.
Izvor: Sandzacke.rs