Postoji posebna vrsta političke gimnastike koja zahtijeva izuzetnu spretnost: uspjeti biti i patriota i kukavica istovremeno. Poslanici SDA Sandžaka u tome su postali pravi majstori.
Piše: Teufik Tahirbegović
U najnovijem pokušaju da pomire patriotizam i pragmatizam, poslanici SDA Sandžaka uspjeli su u onome što se činilo nemogućim: predložili su rezoluciju o genocidu u Srebrenici – i pobjegli kad je došlo vrijeme da glasaju da se uvrsti u dnevni red. Toliko o hrabrosti. Toliko o principima. Toliko o “nikad zaboravu”.
Kada se na dnevnom redu Skupštine Srbije pojavila ta tačka – ona koju su sami predložili, koju su javno najavljivali, zbog koje su pozirali pred kamerama – poslanici SDA su, prema svjedocima, iznenada osjetili akutnu potrebu za “pauzom”. Neki tvrde da su krenuli po kafu. Neki po hrabrost. Kafu su našli. Hrabrost? Još traže.
Minela Kalender i Ahmedin Škrijelj, koji su formalno potpisali prijedlog, odlučili su da ga ne brane, ne glasaju i – ne komentarišu. Kao da su potpisali tuđi paket na pošti, pa shvatili da su se adrese zamijenile. U SDA očigledno postoji nova politička strategija: “Predloži – pa pobjegni”.
Samo koji tren ranije, isti taj Ahmedin Škrijelj bio je na govornici Skupštine. Pitao je ministra Usamea Zukorlića da li se pomirio s ministrima energetike i ekologije kako bi riješili probleme u Sandžaku. Pitanje je bilo legitimno. Ali da je imao hrabrosti da pita i samog sebe – možda bi glasao i za ono što je potpisao. Da je pitao: “Kad će se SDA pomiriti s istinom?” – možda bi znao gdje mu je stolica kad se glasa o genocidu. Ali takva pitanja, izgleda, nisu za Skupštinu.
Jer, kada dođe trenutak da se jasno kaže “da” istini, “da” pravdi, “da” žrtvama – SDA kaže “možda kasnije”. Ili, kako bi rekli u njihovom PR odjeljenju: “Zbog tehničkih razloga, poslanici trenutno nisu u sali.” Stranka koja godinama monopolizuje temu Srebrenice sada se ponaša kao da je riječ o sezonskoj manifestaciji. Pojave se oko 11. jula, održe govor pun suza i svetih riječi, zagrle majke koje još čekaju kosti svoje djece, zapale svijeću – a čim dođe trenutak za konkretan politički čin, nestanu u političkom mraku kao da ih nikada nije ni bilo.
Možda je rezolucija i previše svjetla bacila na njih. Previše jasnoće. Previše nedvosmislenosti. A znamo – svjetlo nije prijatelj onima koji su navikli da politički preživljavaju u polumraku vlastitih kompromisa. U toj sivoj zoni između izgovorenog i učinjenog, između obećanog i ispunjenog, SDA obitava već decenijama. To je njena zona komfora. To je prostor u kojem se može biti i “za narod” i “za vlast” – istovremeno, bez ikakve nelagode. Ali rezolucija? Rezolucija je zahtijevala stav. Jasan. Nedvosmislen. Javni. I to je, očigledno, bilo previše.
I dok Vučićev režim spokojno gleda s galerije – vjerovatno zabavljen do suza – SDA Sandžaka još jednom uspijeva da dokaže da se i od vlastitog prijedloga može pobjeći, ako je cijena par minuta političkog mira i udobne tišine. Nema sukoba. Nema lomljenja. Nema cijene koju treba platiti. Samo tiha evakuacija iz sale. Glatka. Uvježbana. Profesionalna. Kao da su znali unaprijed. Kao da je sve bilo dogovoreno. Kao da nikada nije ni bilo drugačije planirano.
Na kraju, nije SDA glasala za svoj prijedlog – ali jeste potvrdila jedno, glasno i jasno: u Skupštini Srbije ima mnogo strahova, ali samo jedan – da se slučajno ne zamjere Vučiću više nego što treba. Jer, eto, može se predložiti rezolucija. Može se pokazati narodu da “nešto radimo”. Može se dobiti politički poen među biračima. Ali glasati? Odbraniti prijedlog? Stati iza onoga što si potpisao? To bi značilo – izabrati stranu. A SDA Sandžaka odavno je izabrala svoju stranu. To je ona treća strana – ona koja nestaje kad dođe vrijeme za odgovornost.
Najgori dio ove priče nije kukavičluk. Kukavičluk je, nažalost, postao politička norma u ovoj zemlji. Najgori dio je licemjerje. Najgori dio je što će isti ti poslanici, za mjesec dana, opet stajati uz majke Srebrenice. Opet će držati govore. Opet će pozivati na sjećanje, dostojanstvo, pravdu. A onda, kada dođe trenutak da ta pravda bude nešto više od retorike – pobjeći će. Jer monopol nad bolom Srebrenice nije obaveza. To je, izgleda, samo marketinški alat. Nešto što se vadi kad treba, pa vraća u fioku kad više nije zgodno.
Ova epizoda nije samo priča o jednoj rezoluciji. To je priča o cijelom sistemu vrijednosti – ili nedostatku istih. To je priča o stranci koja je davno zaboravila zašto postoji, osim da postoji. To je priča o političarima koji znaju sve osim jednog: da se povjerenje ne kupuje – zarađuje. I da se, jednom izgubljeno, ne vraća.
Možda će SDA Sandžaka opet predložiti rezoluciju. Možda čak i novu. Ali niko više neće pitati hoće li glasati. Svi već znamo odgovor.
