Dijaspore godinama važi za najjači finansijski oslonac Sandžaka. Od humanitarnih akcija, preko izgradnje infrastrukture, do pomoći pojedincima, novac iz dijaspore održava mnoge porodice i projekte koji bi bez te podrške jednostavno prestali postojati.
Piše: Nedžad Smailagić
Ali pravo pitanje nikada se glasno ne postavlja: gdje su sistemski rezultati?
Dijaspora daje, stalno i bez kalkulacije. Finansiraju se kuće, liječenja, stipendije, putevi. U kriznim momentima dijaspora reaguje brže od bilo koje institucije. To je neporeciva činjenica i zaslužuje svako poštovanje. Međutim, ono što hronično nedostaje jeste strategija, jedinstvo i transparentnost. Umjesto koordinisanog djelovanja koje bi donijelo trajne rezultate, imamo rascjepkane organizacije, paralelne strukture vezane za političke centre i projekte bez ikakvog dugoročnog plana.
I tu dolazimo do suštine problema: dijaspora se previše često tretira kao izvor novca, a ne kao ravnopravan partner.
Politička borba iza kulisa
Ono o čemu se javno ne govori dovoljno jeste činjenica da se u dijaspori već godinama vodi tiha, ali žestoka politička borba za uticaj. Sandžačke stranke i njihovi lideri odavno su shvatili da ko kontroliše organizacije u dijaspori, kontroliše ne samo novac već i glasove, legitimitet i politički kapital koji se vraća kući. Dijaspora nije samo humanitarni resurs, ona je politička poluga.
Upravo zato svaka ozbiljnija organizacija sandžačke dijaspore prije ili kasnije postane poprište sukoba između političkih opcija iz Sandžaka koje pokušavaju uspostaviti svoj uticaj. Stranke šalju svoje ljude, grade paralelne mreže, finansiraju lojalne strukture i osporavaju one koji im ne odgovaraju. Rezultat je predvidiv: umjesto jedinstvene i snažne dijaspore, dobijamo podijeljenu zajednicu u kojoj se više energije troši na unutrašnje sukobe nego na stvarne projekte.
Najnoviji događaji oko Zajednice sandžačke dijaspore samo su još jedan primjer ovog obrasca koji se ponavlja. Pokušaji preuzimanja organizacije, medijski napadi na njeno rukovodstvo i koordinirane akcije koje teško da mogu biti slučajne, sve to govori da je dijaspora postala bojno polje sandžačke politike. I to baš u trenutku kada se planira veliki skup koji bi trebao pokazati snagu i jedinstvenost naše zajednice u inostranstvu.
Islamska zajednica kao još jedan igrač
No politički akteri nisu jedini koji su prepoznali strateški značaj dijaspore. U ovu igru sve vidljivije ulazi Islamska zajednica, koja pod rukovodstvom Mevluda Dudića nastoji uspostaviti svoj uticaj i kontrolu nad Zajednicom sandžačke dijaspore. Ono što se izvana može činiti kao vjerska i duhovna briga za vjernike u inostranstvu, izbliza poprima sasvim drugačije konture.
Riječ je o nastojanju da se kroz džematlijske mreže, imame i vjerske institucije u dijaspori izgradi paralelna struktura lojalnosti koja bi ZSD-u nametnula drugačije rukovodstvo i drugačije prioritete. Dudićeva mreža u dijaspori nije zanemariva, a njeno uplitanje u organizaciona pitanja ZSD-a dodatno komplikuje ionako složenu sliku i otvara pitanje: ko zapravo i u čije ime govori u ime sandžačkih Bošnjaka u inostranstvu?
Priče o “kontroli dijaspore” nisu bez osnova. Ko ima uticaj na organizacije u dijaspori, ima i uticaj na tokove novca. A gdje su novac i uticaj, tu zakonitošću počinju i sukobi. Nije slučajno što svaki pokušaj organiziranja dijaspore oko zajedničkog projekta završi unutrašnjim tenzijama i podjelama koje, simptomatično, uvijek koriste onima koji sjede na pozicijama moći kod kuće.
Mladi odlaze, povjerenje se gubi
Rezultat svega toga je porazan. Potencijal dijaspore nije ni blizu iskorišten. Nema ozbiljnih investicionih projekata koji bi pokrenuli razvoj. Mladi iz dijaspore slabo se uključuju u dugoročne procese jer ne vide smisao u strukturama koje ih ne uključuju kao partnere, već kao donatore. Oni koji su odrasli u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili Skandinaviji, koji govore jezike, poznaju sisteme i imaju znanje i kapital, sve češće okreću leđa organizacijama koje doživljavaju kao produženu ruku sandžačke stranačke politike.
I najvažnije od svega: dijaspora sve više gubi povjerenje. Ne u Sandžak, ne u svoju porodicu i zajednicu, već u organizacije i ljude koji tvrde da je predstavljaju.
Ako se ovako nastavi, Sandžak će i dalje živjeti od doznaka, a ne od razvoja. Od jednokratnih uplata, a ne od sistemskih promjena.
Zato je vrijeme da se postavi jasno i glasno pitanje koje mnogi misle, a malo ko izgovori: da li dijaspora služi zajednici, ili zajednica služi onima koji dijasporu “organizuju”?
Tu počinje ozbiljan razgovor. A ozbiljni razgovori, po pravilu, nekome ne odgovaraju.
Izvor: Sandzacke.rs