Odlazak generala Drekovića još jednom je pokazao koliko su pojedini politički akteri iz Sandžaka spremni da šutnjom sačuvaju svoje pozicije, te svoje portfelje, bezportfelje i lične privilegije. Suština je, međutim, u nečemu drugom.
Autor: Zaim Redžepović
Na bolji svijet preselio je čovjek koji je živio u izuzetno teškom vremenu. Kao školovani oficir stao je na stranu Bosne i Hercegovine i borio se za ono u šta je vjerovao. To je činio časno, profesionalno i u skladu sa svojim uvjerenjima.
Niko ne bi mogao zamjeriti političkim predstavnicima iz Sandžaka da su odali poštovanje generalu iz Tutina, čovjeku koji nikada nije zaboravio svoje porijeklo i koji je Tutin i Sandžak nosio u srcu.
Ipak, izabrali su da šute.
Takva šutnja više govori o njihovim političkim kalkulacijama i strahu za funkcije nego o odnosu prema čovjeku koji je ostavio trag u historiji svog naroda i kraja.
To nije pitanje odnosa prema Srbiji niti prema bilo kojem narodu. To je pitanje lične dosljednosti, političke hrabrosti i spremnosti da se iskaže poštovanje prema čovjeku čiji se životni put može uvažavati bez obzira na različita politička ili historijska tumačenja.
A kako su ga, dok je bio živ, isti jurili da se slikaju, da se rukuju, da razmijene kontakt.