Još od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu bošnjački kolektivni um ostao je zarobljen u mreži nekoliko izuzetno glupih, ali po nacionalni opstanak fatalnih, poštapalica koje služe kao jeftina mentalna štaka za opravdavanje vlastite političke i društvene impotencije. Poslovice poput onih kako “Ne mogu oni pobiti, koliko Bošnjakinja može roditi” ili da “Boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka” davno su prešle iz stupidnih ali bezazlenih narodnih umotvorina u čitave nakaradne svjetonazore i samoubilačke politike koncetrirane u kratke poslovice. Knorr kocke bošnjačke gluposti.
Autor: Mustafa Drnišlić
Jedna od otrovnijih kockica, kojom Bošnjaci vole začiniti javni diskurs svaki put kada srpsko ili hrvatsko društvo izvede neku od svojih redovnih antibošnjačkih svinjarija, jeste ona čuvena: “Nismo mi kao oni.”
Na prvi pogled, ova fraza djeluje kao odraz civilizacijske superiornosti, otmjeno odbijanje da se spusti u blato sa gorima od sebe i potvrda više moralne pozicije. U stvarnosti, riječ je sakrivanju vlastite nemoći iza poštapalica i isprazne retorike, bježanja od toga da se bilo šta konkretno uradi, aktivno djeluje, adekvatno reaguje ili bilo kako kazne oni koji nam nanose bol.
U suštini riječ je o infantilizaciji bošnjačkog kolektiva. Bošnjaci se danas ponašaju poput razmaženog dječaka na igralištu, mamine maze koja na šamarčinu koju mu sveže kakav jalijaš prvi brizne u plač dozivajući starije da ga zaštite a zatim, kada shvati da od toga nema ništa a da sam ne može, ne smije i ne zna uzvratiti, počne tješiti sebe i uveseljevati druge cmizdrenjem kako je on, zbog svoje pasivnosti, nesposobnosti i manjka volje da uzvrati zapravo bolji i kulturniji od svog zlostavljača. Naravno na opšti prezir i podsmjeh čitavog igrališta, propraćen još jednim vrućim šamarom. I tako već tri decenije.
Iako se ovaj mentalitet kod Bošnjaka udomaćio prije svega poslijeratnim inženjeringom raznoraznih stranih fondacija i projekata “izgradnje mira”, on je zadobio svoje prve obrise još tokom Agresije kada su Bošnjaci, izloženi srpsko-hrvatskim genocidnim zločinima i na pragu biološkog nestanka verglali vrlo sličnu mantru moralne superiorionosti, daleko više opterećeni signalizacijom vlastitog kosmopolitizma bjelosvjetskim mračnjacima nego činjenicom da su na ivici istrjebljenja. Kao da su pokorno ubjeđivali i sebe i druge da opstanak na sopstvenoj zemlji trebaju opravdati ili zaslužiti. Tolerancijom u nestanak.
Naravno, čuvanje vlastitih civilizacijskih normi i moralnih imperativa jeste bitno, baš kao i biti na pravoj strani historije te ne dozvoliti sebi da se bude uvučeno u spiralu propadanja i svođenja na moralni i vijednosni nivo agresora, no postoje prioriteti opstanka koje bošnjačko društvo nekako stalno zaboravlja. Prije svega, postoji problem jednog ozbiljnog paradoksa.
Taj paradoks se ogleda u tome da se bošnjačko društvo odriče prava na adekvatnu reakciju ponavljanjem mantre kako je bolje od “primitivnog” vraćanja milo za drago onima koji ga napadaju jer je moralno superiornije dok se istovremeno neprestano (samo)uvjerava kako smo eto “svi isti” i kako kao takvi moramo zajedno živjeti na ravnopravnim osnovama.
Ove dvije tvrdnje ne mogu istovremeno biti tačne. Jer, ako su Bošnjaci zaista civilizacijski superiorniji pa zbog toga ne smiju i ne mogu uzvratiti istom mjerom, onda oni nisu isti kao drugi već su bolji iz čega proizilazi logična potreba za političkom i društvenom dominacijom Bošnjaka radi vlastite zaštite i civiliziranja drugih. No ako su, sa druge strane, Bošnjaci zaista potpuno isti kao njihove “komšije i susjedi”, zašto bi onda bilo problematično ili porazno da na permanentne napade i provokacije uzvrate odlučno i istom mjerom? Upravo je ova kognitivna disonanca dovela do današnje kolektivne šizofrenije koja paralizira bošnjačko društvo, a što je vjerovatno stvarni i primarni cilj onih koji je potiču.
Najsvježiji primjer ove patologije vidjeli smo na nedavnoj Drinskoj regati. Stotine okupljenih pripadnika srpskog naroda usred šovinističkog zanosa pjevale su stihove Baje Malog Knindže “Ne volim te Alija zato što si balija“, uz otvoreno veličanje presuđenih ratnih zločinaca. Bošnjačka reakcija? Osim standardnih, kljakavih osuda i saopćenja za javnost, imali smo već poznati refleks: kombinaciju tetkastog zgražavanja, minimiziranja čitavog slučaja tvrdnjama kako su to tek neki nebitni “seljaci” a ne Srbi te patetično dijeljenje snimaka sa Unske regate ili fudbalskih tribina svjetskog prvenstva kako bi se prizorima “kulturnog veslanja” ili još kulturnijeg navijanja (Bosnom behar probeharao, Poljem se širi miris ljiljana itd.) pokazao nekakav kontrast između “nas i njih”.
Kao da pokušavate posramiti čopor vukova prizorom vlastitog vegetarijanskog obroka.
Bošnjaci ni nakon preživljenog genocida i tri decenije kontinuiranog života pod rafalnom paljbom stalnih šovinističkih napada i provokacija nekako još uvijek ne shvataju osnovnu stvar: riječ je o potpuno drugačijim sistemima vrijednosti.
Bošnjaci neće postiditi srpsko ili hrvatsko društvo primjerima svoga kosmopolitizma i tolerancije. To je nemoguće, jer srpsko i hrvatsko društvo se svoga antibošnjačkog šovinizma ne stide, štaviše smatraju ga legitimnim izrazom vrijednosti koje baštine, slobodom govora, ljudskim pravom. Još gore stalno bošnjačko stalno signaliranje i demonstriranje vlastite bezopasnosti se u tim društvima ne tumači kao vrlina već kao stvarna slabost ili kao opasna prijetvornost te ih samo potiče na još gora i bezobzirnija divljanja.
Vrijeme je da se Bošnjaci konačno odreknu ćorava posla, prije nego što ih mazohistička jednosmjerna tolerancija definitivno ne odvede u moralno superiorni nestanak. Ako se ovako nastavi već se može nazire tragična scena posljednjeg Bošnjaka na Svijetu kako svezanih ruku i prerezanog vrata pada u neku jamu ili masovnu grobnicu, možda mučki umoren i zbrisan sa lica planete ali ipak zadovoljan što je ipak pobjedio jer na kraju krajeva on – “Nije kao oni”.
Izvor: Stav.ba