Sandžačka književnica Šefka Begović Ličina uputila je otvoreno pismo bivšoj premijerki Srbije Ani Brnabić, reagujući na njen nedavni govor o Bošnjacima.
U svom pismu, književnica se obratila Brnabić riječima: “Ja, sandžačka književnica, koju je od sedme godine Novi Pazar odgojio, imam moralnu dužnost da Vam se obratim.”
Begović Ličina je istakla da je Novi Pazar zdrav grad pun omladine koja nikada nije bila podijeljena, naglašavajući harmoniju koja vlada među njegovim građanima. “Sa minareta naših džamija prilikom pet dnevnih namaza – molitve odjekuje ‘Allahu ekber’ i to našim sugrađanima pravoslavne vjere ne smeta. Oni su navikli na tu melodiju, kao što smo i mi na tanahne zvuke zvona sa crkve,” navela je.
Oštro je kritikovala vlast Srbije, izjavivši: “Mi, Bošnjaci, volimo zemlju Srbiju… ali današnja vlast ne voli nas.” Svoju kritiku je ilustrovala snažnom metaforom: “Vi ste se u Vašem govoru prema nama Bošnjacima ponijeli kao maćeha prema pastorčetu kog je izgrdila bez prethodnog saslušanja.”
Književnica je posebno istakla da je Brnabić reagovala na jedan uvredljivi komentar iz bošnjačke sredine, ali je potpuno zanemarila i ostala glupa prema šokantnim, mržnju potpaljujućim pjesmama koje su se pjevale na skupovima, poput onih u Priboju i Požegi. Citirala je stihove iz tih pjesama: “Oj, Sjenice, nova Srebrenice, oj Pazaru, novi Vukovaru!” i “Turkinja se pred džamijom klela, da je samo Srbina voljela…” Upitala se zašto se vlast nije osjetila obaveznom da se izvini za ove pjesme, dok su tri Bošnjakinje s protesta tražile ispriku zbog uvrede.
“Ne, Vi ste bili gluhi na pljuvanje po nama Bošnjakinjama,” konstatovala je. Međutim, dodala je s ponosom: “Mi znamo da kada i na dukat bacite glib, on i dalje sija i ne gubi svoju vrijednost, pa zato nismo bile svim tim uvrjedljivim pjesmama ponižene. Ponižene su majke onih koji su te pjesme pjevali, što su ih one zadojile takvom mržnjom.”
Istakla je da nijedan pravoslavac iz Novog Pazara, iz poštovanja prema komšijama, ne bi zapjevao takve pjesme, jer su vjekovima navikli na zajednički život. “Niko sa ovih prostora nije naučen da mrzi, ni da se sveti, ali smo naučeni da loše ljude preziremo,” rekla je.
U pismu je istakla i nejednakost pred pravdom, podsjećajući na presude: “Za 9 ubijenih mladih života u školi ‘Ribnikar’ presuđeno je ubicinom ocu 17 godina zatvora, a našem Fahrudinu Mavriću iz Tutina 30 godina za nedokazano ubistvo policajca, a za ubijenog studenta Ernada Bakana, ubica je kažnjen kao da je pregazio psa.”
Usprkos svim tim nepravdama, Begović Ličina je opisala duboku ljubav i neraskidiv suživot koji i dalje cvjeta u Novom Pazaru. Iznijela je brojne dirljive primjere svakodnevnog zajedništva:
Pokojna Bojana je svoju komšinicu Aišu voljela “ko kćer”.
Komšinice Vezira i Nata svakodnevno su zajedno pile kahvu, a kada je Nata umrla, Veziri je otišao na sahranu “kao za najrođenijeg”.
Građanin je ustupio svoja kola pravoslavcu čija su se kola pokvarila.
Njenoj rođaci Diki, koja nosi hidžab, komšinica Slavica iz Beograda ustupila je stan na dva mjeseca dok joj je muž bio u bolnici.
Na blagdane i u žalosti nema podjela; ljudi idu jedni kod drugih, vesele se i tješe zajedno.
“Pazarci se rađaju sa merhametom – dobrodušnošću. Ovdje nikada putnik namjernik ne može biti gladan i neugošćen,” istakla je, podsjećajući na humanost grada tokom devedesetih i nedavne poplave u Obrenovcu i Šapcu, kada su iz Novog Pazara otpremljeni kamioni pomoći.
Naglasila je da su Pazarci sposoban narod, širom Balkana i Evrope imaju prijatelje, te da imaju više prijatelja u Beogradu i ostatku Srbije nego što ih imaju u svom gradu. “Naša djeca od malena rastu jedni uz druge, neki klanjaju, neki se krste i niko nikom ne smeta,” rekla je.
Prelepa slika koju je naslikala završava se poetskom usporedbom: “Ruže jednako cvjetaju i u haremu džamija i dvorištu manastira Sopoćani, jednako se zalivaju iz naše rijeke Raške, jednako nam i mirišu.”
Završila je pismo emotivnim apelom: “Zato, gospođo, ako nam niste majka, ne budite nam maćeha, ne raspirujte mržnju među nama, jer su nama temelji suživota granitni i nesalomivi. Pazar je svijet!!!”
Iako je vlast, po njenim riječima, zaobišla Novi Pazar sa aerodromom, autoputem i željezničkom prugom, ona je uvjerena da će zdrava omladina grada, koja u rukama drži dvije zastave, izgraditi modernu Srbiju jednakih šansi za sve.
Pozvala je Brnabić da posjeti grad, sjedne ispod neba, gleda golubove kao simbole mira, sluša ezan i zvona, te pjesmu o gradu. “A do tada, gospođo Brnabić ‘Allahu ekber’ i Bog Vam se smilovao…” završila je svoje pismo.