Dok studenti širom Srbije traže odgovornost vlasti i promjene u političkom sistemu, u Sandžaku se odvija sasvim drugačiji politički narativ. U lažnom nacionalno-političkom zanosu, Stranka demokratske akcije (SDA) Sandžaka panično je pokrenula žestoku medijsku kampanju protiv svojih nekadašnjih partnera – Stranke pravde i pomirenja (SPP), kao i Sandžačke demokratske partije (SDP), s kojom je i dalje u koaliciji u Bošnjačkom nacionalnom vijeću (BNV). Retorika je moralistička, ton uzvišen, ali se iz svake rečenice osjeti panika.
Izvor: Teufik Tahirbegović
SDA Sandžaka, koja je godinama tiha logistika Vučićevog režima, danas pokušava da se predstavi kao moralna vertikala. Protiv koga? Protiv onih s kojima je do juče dijelila – ili upravo dijeli – vlast i šutnju. U propagandnim uradcima sami sebe proglašavaju “prirodnim saveznikom mladih, boraca za pravdu”, pokušavajući se tako ušunjati u narativ studentskog bunta.
SDA perfidno koristi Vučićevu izjavu o izvozu municije u Izrael kao oružje protiv političkih rivala. U propagandnim objavama postavljaju direktno pitanje: “Kako je moguće da se toleriše saradnja sa državom koja je odgovorna za ubijanje hiljada nevinih, među kojima su i djeca, a da se istovremeno poziva na moral, pravdu i ljudska prava?”
SDA koristi priliku da prozove SDP i SPP kao “saučesnike u zločinu”, jer – kako se usuđuju šutjeti dok “Srbija izvozi metke koji ubijaju djecu Gaze”? Na papiru sve djeluje savršeno: emotivan narativ, spoljna politika kao moralna optika, a neprijatelji na domaćem terenu. Ali problem je – ko to govori.
Nastavljaju s još oštrijom retorikom: “Mnogi građani Sandžaka s nevjericom prate kako njihovi politički predstavnici ostaju nijemi na činjenicu da su članovi vlasti koja sklapa sporazume s Izraelom u jeku brutalnog napada na Gazu.”
Teška optužba stiže na kraju: “Ostaje da se vidi hoće li predstavnici SDP-a i SPP-a imati hrabrosti da se suprotstave ovakvoj politici ili će i dalje šutke učestvovati u vlasti koja, dok svijet plače nad sudbinom Gaze, trguje oružjem koje ubija nevinu djecu.”
SDA se predstavlja kao jedini saveznik studenata
SDA Sandžaka samu sebe opisuje kao “jedinog saveznika studentskog pokreta” iz Sandžaka, tvrdeći da su oni “dosljedno na strani naroda i studentske borbe za pravednije društvo”. Ali riječ je o čistoj političkoj akrobaciji – pokušaju da se na zadnjem vagonu historije ostane na kolosijeku.
“Mi smo uz studente”, kažu.
“Mi smo jedini koji nismo šutjeli”, pišu.
A zaboravljaju – svi pamtimo da su upravo oni najduže šutjeli u Tutinu.
Za razliku od sebe, SPP i SDP opisuju kao partije koje “i dalje ostaju duboko vezane za Vučićev režim”, sa “otvoreno servilnim ponašanjem prema Beogradu.”
“Njihovo ponašanje ne prestaje izazivati ogorčenje među građanima Sandžaka, posebno kada se zna da te iste partije bez zadrške podržavaju kontroverznu trgovinu municijom sa cionističkim Izraelom”, tvrde iz SDA.
Zaključuju patetično: “U tom svjetlu, jasno je zašto SDA Sandžaka sve više dobija povjerenje naroda – jer predstavlja glas razuma, slobode i istinske promjene. Podrška studentskom pokretu nije samo politička odluka, već moralna obaveza.”
Kad si do juče šaptao Vučiću, a danas vičeš “pravda!”
I tako, Sandžak danas gleda političku predstavu u kojoj su svi glumci već viđeni. SDA glumi opoziciju. SPP i SDP se prave da ne čuju. A narod gleda i pamti – posebno u Tutinu, gdje su sjećanja na višegodišnju autokratsku vladavinu SDA, pod blagoslovom SNS-a, još uvijek svježa.
Medijska propaganda, manipulacije biračkim spiskovima, partijsko zapošljavanje, kupovina glasova… Sve ono što SDA sada pripisuje drugima, godinama je bilo njihov osnovni operativni model. I, ako ćemo iskreno – još uvijek jeste.
Ono što SDA nastoji sakriti jeste činjenica da su godinama bili vjerni sluge SNS-a. Od 2017. godine u Tutinu, kao svom najjačem i jedinom uporištu, koristili su identične metode izbornih zloupotreba i vladanja – od medijskih manipulacija, preko kupovine glasova, do ucjena i pritisaka na građane. Razlika je bila samo u tome što su to radili na lošem bosanskom jeziku.
SDA zaboravlja da građani Tutina nisu zaboravni. Znaju oni ko je donosio frizirane spiskove na izbore. Ko je ucjenjivao za socijalnu pomoć. Ko je šutio kad su ljudi ostajali bez posla zbog pogrešnog prezimena ili političkog mišljenja.
Sada, kada osjećaju da im se drma tlo pod nogama, pokušavaju se predstaviti kao jedina alternativa. Oni koji su godinama prikriveno lizali čizme SNS-u, sada se prikazuju kao spasioci studentskih protesta u Sandžaku.
Oni koji od 2017. godine vladaju Tutinom uz pomoć Vučićevog režima, sada – kad vjetar promjena počinje puhati Srbijom – pokušavaju se predstaviti kao alternativa samima sebi.
Da li SDA zaista vjeruje da narod ne zna s kim su dijelili vlast sve ove godine? Ili se samo nadaju da, ako dovoljno glasno viču “pravda!”, ljudi zaborave da su oni bili sudije starog sistema?
Ova kriza identiteta SDA podsjeća na čovjeka koji sam sebi šalje cvijeće – pa se hvali kako ima tajnog obožavatelja.
Šutnja SPP i SDP
Zanimljivo je što SPP i SDP ne odgovaraju na ove napade. Možda ne žele da reaguju jer ih to stavlja u istu ravan s napadačem. Možda, s druge strane, nemaju odgovor. Jer sve što SDA iznosi o njihovoj saradnji s režimom nije potpuno netačno – samo je licemjerno izgovoreno. SDA nije lagala kad je rekla da SPP i SDP ne reaguju na Vučićeve politike. Ali jeste prešutjela da je i ona godinama bila njihov tihi partner.
Međutim, SDP i SPP, umjesto da udare na “najveće političko licemjerno zlo u Sandžaku”, kako neki analitičari nazivaju Ugljanina i njegovu stranku, međusobno se prozivaju, napadaju i slabe.
Ako je historija učiteljica, onda promjene koje zahvataju Srbiju neće mimoići ni Sandžak. Ali najveća ironija bit će ako SDA, koja se sada predstavlja kao spasitelj, ne bude odnesena istim vjetrom koji će srušiti i Vučićev režim.
Građani Tutina nisu naivni. Oni se dobro sjećaju ko je, kako i uz čiju podršku vladao. I možda je upravo to razlog zašto je SDA u panici – jer znaju da će ih talas promjena odnijeti prve, pošto su bili previše agilni u podršci postojećem sistemu.
U međuvremenu, studenti u Sandžaku, baš kao i u ostatku Srbije, i dalje čekaju autentične političke lidere – one koji neće govoriti tek kad je kasno i koji neće šutjeti kada se treba boriti za istinu i pravdu.
Studenti u Sandžaku, kao i širom Srbije, imaju pravo na pristojne političare. Hoće li ih pronaći među nekim novim opcijama, ili možda u liku i djelu politički potrošenog Sulejmana Ugljanina – to će vrijeme pokazati. Jedno je sigurno: studenti i građani neće zaboraviti ko je šutio kada je trebalo govoriti, a ko sada govori kada je prekasno.
Promjene dolaze. Studenti dižu glas. Društvo se budi. SDA pokušava potrčati ispred voza, kao da je baš ona mašinovođa. Ali sve više ljudi u Sandžaku zna: vozovi promjena ne voze u krug.
Izvor: Sandzacke.rs