Kažu mi neki prijatelji koji mi dobro misle da ja previše pominjem ljude imenom i prezimenom pa zato poznate ličnosti neće da se pridruže protestima. Prvo, ono što se nama radi je kriminal. Nama 30 godina ispiraju mozak o kolektivnoj odgovornosti i individualnoj krivici. Kako nije narod kriv za zločine, već određeni pojedinci iz tog naroda imenom i prezimenom.
Piše: Aladin Paučinac
Ja sam samo svojim objavama individualizovao krivicu koja se čini našem narodu. Dalje, kako to poznate ličnosti u Pazaru razmišljaju? Oni su brate iznad protesta. Oni su uspijeli u životu. Za njih su oni koji protestuju futovi. Što bi se oni tako uspješni miješali sa futovima?! Jedino kad bi cio narod izašao na ulice i oni bi izašli. Jer to bi onda bio opšti trend, a oni vole da su u trendu. Jer oni su trendy.
Nedavno je jedan naš političar za ovo za šta smo protestvovali nazvao “nekim tamo ubistvima”. Ja njemu vjerujem da misli to što kaže. Za njega to stvarno jesu tamo neka ubistva o koja se i on i njegove druge kolege sandžački političari spotiču na toj stazi blagostanja i ljubavi sa režimom.
Jer politika je svojevrsna trgovina. Nešto dobiješ, a nešto i daš. Ne možeš sve da dobiješ, a ne možeš sve ni da daš. Kad dođeš u poziciju da pregovaraš zanimljivo je šta nudiš, a šta tražiš.
Mi od uvođenja višestranačkog sistema imamo političare koji tvrde da su naši, a kako rade to je kao da su nam ih dušmani odabrali, a ne mi. Jer oni bi trebalo po sistemu predstavničke demokratije da su naši predstavnici i zastupnici. Da zastupaju naše interese i da se bore za naše interese.
Međutim, oni ti više liče na advokate koje ti pošalje mafija kad “padneš”. Haj odbij majčin sine da im potpišeš punomoćje. Pa se nakon toga sve vreme pitaš u čijem najboljem interesu rade. Tvom ili od mafije? Ako se poklope tvoj i interes mafije dobro jeste. Ako ne, obrao si bostan. Naši političari su navikli da zanemaruju naše interese iako kad ih čuješ bukvalno žive za nas.
Tragedija ove tri porodice nije jedina na ovim prostorima gdje su oni zakazali. Prvo 90-tih ona silna tortura ljudi nije dobila sudski epilog. Ja ne znam da je iko od tih slobodno mogu reći zločinaca sudski odgovarao. Ne za neke nebitne stvari što su ih hrkali da zamažu oči napaćenom narodu. Nego baš za zlo koje su drugima nanijeli.
Da li vi mislite da se zločinac Milan Lukić probudio u Višegradu jednog jutra loše naspavan i rekao: “Dosadno mi je, odoh u Štrpce da zaustavim prvi voz koji naiđe i pobiću sve Balije u njemu. Svidjelo mi se kako je to išlo sa onim autobusima što su vodili radnike u Priboj.”? Ili mu je možda neko naredio da to uradi? Ko li je to bio i da li je odgovarao?
Sva ta pitanja tište narod ovog kraja i on neće imati spokoja dok se to ne razmota pred pravičnim sudom. Ta pitanja zadiru u samu srž funkcionisanja države na ovim prostorima. Režim grebe i rukama i nogama da se ta pitanja ne otvaraju. Jer isti oni koji su bili na vlasti tada kada se ovo dešavalo sada su na vlasti u Beogradu. Sve im traži, samo im to ne traži.
I ovi naši ne traže. Traže druge stvari. Znaju da ovi sa druge strane pregovaračkog stola im to nikada ne bi dali. Jer što bi dali i time sami sebe optužili. Niko nije lud to da radi. Naši očajnički žele parče vlasti pa ostaju za tim stolom iako bi trebali da ustanu. Podsjećaju na raspuštenice koje po svaku cijenu žele opet da se udaju ne vodeći računa o djeci i kakav će efekat taj brak imati na tu djecu. Da li će biti na nečare i da li će se neko tamo đe se udaju šutati sa njima. Njih to ni ne interesuje one samo žele sebi da ugode. Ta deca im postaju smetnja u toj srećnoj budućnosti koju su zamislile. E svi ovi bolni slučajevi su baš ta deca. Niko ih neće dok oni sve vreme pate tako odbačeni.
Ta tri slučaja za koja smo protestvovali su primjer do koje mjere može u stvarnom životu da ode taj naš status drugorazrednih građana. Nemojte se zavaravati, topovskih cijevi više nema uperenih ka Novom Pazaru, nema tenkova po Pešteri i rezervista okolo nas ali ništa nije riješeno. Ovi slučajevi to kristalno jasno pokazuju.
Jer nama se dešava i dešavaće se u budućnosti ono što se dešava Afroamerikancima. Dvadeset odsto ih ima u ukupnoj američkoj populaciji, ali čine 90% zatvorske populacije. Imaju najmanje prihode po osobi u odnosu na druge rasne i etničke grupe. Imaju najgoru obrazovnu strukturu od svih. Najkraći životni vek. Nemaju pristup adekvatnom školstvu i zdravstvu. Imaju daleko više nezaposlenih u odnosu na druge. U njihovim naseljima među policajcima možeš da nađeš tak tuk nekog crnca koji se šlihta bijelcima i nesrećan je što nije bijelac. U svakodnevnom životu i kontaktu sa državnim organima uvek su donji. Njihovi životi nisu bitni. Getoizirani su. Koliko od ovoga što sam pobrojao možete da prepoznate u našim sredinama?
Zadatak naših političara u budućnosti je da se bore protiv toga, a mi moramo da im pomognemo u tome. Kako da im pomognemo? Pa građanskim aktivizmom! Jer ako samo ćutimo i prepustimo im da oni sami rade oni izgube kompas.
Vidjeli smo to za vrijeme bombardovanja i korone. Dok su bombe padale i vojska nas opsedala naš jedan lider je otišao u inostranstvo sa komplet porodicom da traži spas za nas. Zluradi bi to drugačije okarakterisali, ali hajde da mu vjerujemo. Mada tada je radio i telefon, i internet i pošta.
Kad je korona buknula ja nisam bio u bolnici ali zaposleni tvrde da direktor živ nije htio da uđe u odjeljenja gdje su zaraženi. Da se zaključao u kancelariju i da je sa saradnicima komunicirao samo telefonom i putem mailova. A on je, recimo, odbornik i visoki funkcioner jedne stranke.
Njegov nadređeni se sakrio na Kopaoniku iz straha od zaraze i ni sa kim nije htio da se vidi. Morao je jedino da se pojavi i pojavio se kada su Lončar i Brnabićka došli u bolnicu. Dakle, kad je gusto mi ne možemo da se oslonimo na njih. Valjda je to i malom djetetu jasno. Mi moramo da stvari uzmemo u svoje ruke i da se zaštitimo. Kako? Pa kroz građanski aktivizam, mirne i civilizovane proteste. Samo je to rješenje.
Izvor: Sandzacke.rs