Postavljanje spomenika četničkom komandantu Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru kod Berana predstavlja poraz svih antifašističkih, ustavnih i civilizacijskih vrijednosti na kojima bi savremena Crna Gora trebalo da počiva. Ovaj profašistički, nelegalan čin je moralna kapitulacija pred mračnim silama prošlosti.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Autori i inicijatori ovog spomenika zaboravili su, ili su možda namjerno izostavili, da uz Đurišića postave i spomenik njegovom ideološkom uzoru Adolfu Hitleru, koji ga je lično odlikovao Gvozdenim krstom. Njih dvojica, ideološki blizanci, zaslužili su da budu prikazani zajedno, rame uz rame, kao istinski simboli zla koje su ostavili za sobom. U jednoj ruci dvogled, a u drugoj – kako istorija pamti Đurišića – trebalo je staviti krvavu kamu ili odsječenu glavu nevine žrtve Bošnjaka, antifašiste, partizana, žene, djeteta. Jer upravo je to bila politika njegovog četničkog pokreta – etničko čišćenje, kolaboracija sa okupatorom, sistematski masakri nad civilnim stanovništvom Crne Gore i Sandžaka.
Ako su već htjeli “obilježje istorije“, neka onda to bude u punom svjetlu istine, neka to bude opomena, a ne glorifikacija. Ovako, ovo nije spomenik. Ovo je bronzani falsifikat, pokušaj da se u temelje Crne Gore ukopa revizionizam, mržnja i otvoreni poziv na rehabilitaciju fašizma. U duboko podijeljenom društvu kakvo je današnje crnogorsko, ovakvi potezi nisu bezazleni. Oni nisu samo provokacija – oni mogu biti fitilj koji može zapaliti plamen novih vjerskih i nacionalnih tenzija.
U presudnim trenucima kada bi pomirenje, tolerancija i kultura sjećanja morale biti temelj društva, neko svjesno pokušava da vaskrsne ideologiju poraženu u krvi i pepelu Drugog svjetskog rata, pokušavajući da reaktivira duh poraženih fašističkih ideologija, šaljući poruku da su progoni, masakri i kolaboracija sa okupatorom bili “patriotski čin”. Ovaj pokušaj rehabilitacije fašizma kroz spomeničku simboliku nije samo uvreda za žrtve, već je i direktan udar na ustavni poredak Crne Gore.
Zato je danas, više nego ikada, na ispitu sama država Crna Gora. Predsjednik Jakov Milatović, premijer Milojko Spajić, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i Specijalno državno tužilaštvo – svi su na testu institucionalne zrelosti i moralne hrabrosti. Ćutanje bi značilo saučesništvo. Na ovom ispitu nije samo država – na njemu je i Evropska unija. Jer Crna Gora koja teži članstvu u EU ne može sebi dozvoliti tolerisanje simbola fašizma, mržnje i zločina. Ako evropske vrijednosti išta znače, onda je ovo trenutak da se one jasno i nedvosmisleno odbrane – i riječju i djelom.
Zlo ne miruje. Zlo se prepoznaje, imenuje i odlučno zaustavlja. Kada mu se ne pruži otpor, ono metastazira u sve pore društva. Zato, neka ovo bude posljednji put da se u Crnoj Gori podigne spomenik sramote, a ne prvi korak ka istorijskom zaboravu, moralnoj izdaji i institucionalnoj kapitulaciji pred ideologijama zla.
Ne zaboravimo: Pavle Đurišić – poražena istorijska figura – je inspirator, organizator i direktni egzekutor zla, čovjek čije su jedinice krvavim pohodima zasijale smrt među hiljadama nedužnih civila – žena, djece, staraca, Bošnjaka. Njegova ruka potpisivala je naređenja za pogrome, a njegova ideologija osmišljavala metode istrebljenja. U istoriju nije ušao kao ratnik, već kao koljač, kao simbol najmračnijeg oblika domaće izdaje, kao oličenje etničkog čišćenja, zločina iz mržnje i bezumne osvete.
U Crnoj Gori koja treba da poštuje istinu, Pavle Đurišić bi mogao imati samo jedno “spomen-obilježje“ – u udžbeniku istorije, u poglavlju o sramoti, kolaboraciji, zločinu i etničkom čišćenju. Bilo kakav pokušaj njegove rehabilitacije je pokušaj da se normalizuje zlo. A zlo koje se normalizuje – uvijek se vraća još krvavije.