Mučio se Enis Imamović sa studijama. Kretao i prekidao. Prebacivao se i tumbao. Malo u Niš, pa u Novi Pazar, pa na trafiku. Reklo bi se, nisu mu cvjetale ruže u životu.
Piše: Teufik Tahirbegović
A onda se učlanio u SDA Sandžaka. Ubrzo postaje miljenik Sulejmana Ugljanina. Upućeni u stranačke poslove će reći da ga je Suljo gledao kao svoga zeta, s obzirom da je svoju stranačku karijeru gradio i na ljubavnoj vezi sa Saimom Ugljanin.
Međutim, kad je ta veza propala, Sulejman je pokazao svoju veličinu. Nije odbacio Enisa. Šta više, gledao ga je kao sina. Postavljao na funkcije i gurao ispred onih koji su mnogo duže i srčanije bili u SDA.
Funkcije su se redale: generalni sekretar Asocijacije mladih SDA, pa portparol SDA, član Glavnog odbora, pa Ugljaninov potpredsjednik zadužen za rad sa stranačkim odborima. Nije tu Ugljanin stao u protežiranju mladog i nezasitog Imamovića. U novom stranačkom mandatu ponovo se bira za potpredsjednika SDA, sada zaduženog za politička pitanja.
Zažmirao bi Ugljanin i kada bi Imamović neke novce iz kampanje strpao u svoj džep. Halalio mu. Jer, možda je Ugljanin prema mnogima bio loš, ali sigurno prema Imamoviću je bio najbolji, najdarežljiviji, ljudina.
Ugljanin ga nakon toga gura za poslanika. Bila je to 2012. godina, a Imamović momak sa 20 i kusur godina.
Upućeni tvrde da mu je one govore o Srebrenici, Sandžaku i Bošnjacima, koje je Imamović kazivao za skupštinskom govornicom, upravo Ugljanin pisao. Vidio da ovaj spretnije to iznosi i onda ga forsirao. Stvarao mu prostor. Čak se, u jednom momentu, i povukao iz Skupštine i prepustio Imamoviću da se razmaše i dobije potrebnu minutažu.
Povukao se Ugljanin u Novi Pazar, a Imamoviću prepustio Beograd i beogradske medije.
Zatim ide jedan poslanički mandat, pa drugi, pa treći. Mjesto na vrhu kandidatske liste Ugljanin je obezbijeđivao Imamoviću i kad stranački odbor iz Novog Pazara nije davao podršku Imamoviću.
Visoka plata, privilegije, obedovanje u luksuznim i prestižnim restoranima, studijska besplatna putovanja sa visokim dnevnicama. Sve na ime Ugljanina.
Ali, Imamoviću je sve to bilo malo.
Želio je onoga koji ga “napravio” političarem da “udavi” i ponizi. Da mu izmakne i stranačku fotelju koja mu je jedino ostala, iako je i kampanje Ugljanin prepuštao Imamoviću.
Ugljanin je Imamoviću dao sve. Ono što nikad nikome nije u SDA. Imamoviću je sve bilo malo. Htio je Ugljaninovu (političku) dušu.
Upućeni tvrde da je Ugljanin bio spreman i na to. U zadnjem razgovoru mu je rekao: “Slušaj sine, evo neka prođu ovi izbori i povlačim se sa mjesta predsjednika. Preuzmi i to.”
Ali, Imamović nije htio čekati. Htio je liderovu glavu odmah i sad na panju. Da je pokaže svjetini koja je klicala željna političke “krvi”. Da Ugljaninovu glavu preda kao što je Miloš Obrenović Karađorđevu glavu odnio paši na noge u Beograd.
Možda je Ugljanin zaslužio ovo od mnogih ljudi, ali od Imamovića nije sigurno.
A Allah ne voli pohlepne. Allah ne voli nezahvalne. Allah ne voli izdaju.
Ne vole to ni Bošnjaci. Jer, kako da vjeruju onome koji je izdao svog političkog baba. Kako da vjeruju da neće izdati i svoj narod.
To je izgleda previdio Imamović. Nije uračunao sandžačku saosjećajnost sa žrvom. A Ugljanin je svakako žrtva pohlepe i ambicije Imamovića.
Zato će Imamović tresnuti o zemlju tako snažno, da će u jednom momentu sve iluzije o njegovoj popularnosti i rejtingu odletjeti u vazduh.
Zvuči paradoksalno, ali Ugljaninova najveća prednost u ovoj kampanji biće izdaja Enisa Imamovića. Jer, Sandžak ne voli izdaju i zabijanje noževa u leđa. Bošnjaci neće podržati izdajnika. Sandžak i Bošnjaci su uz onoga kome je učinjena nepravda.
Izvor: Sandzacke.rs