Izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u programu režimske televizije TV Informer, kojima prijeti obustavom finansiranja Državnog univerziteta u Novom Pazaru i grada u cjelini, predstavljaju otvoreno poniženje građana Sandžaka. No, još uznemirujuća od njegovih riječi jeste šutnja bošnjačkih partnera u vlasti, koji kao da ne razumiju ozbiljnost političkog trenutka.
Piše: Teufik Tahirbegović
U samo nekoliko rečenica, predsjednik Srbije iznio je cijeli niz poruka koje graniče sa šovinizmom i direktnim ponižavanjem: od optužbi da studenti “psuju Isusa Hrista“ i “razbijaju srpske glave“, do poruke da “nikada ne moraju da nastave studije“, jer za njih više “nema para“. Sve to izrečeno je u kontekstu reakcije na proteste studenata i građana koji su danima mirno tražili istinu o situaciji na DUNP-u.
Ovakva retorika nije državnički odgovor, već autoritarna frustracija. Sredstva iz budžeta nisu privatni kapital jednog čovjeka, a finansijska podrška univerzitetima i lokalnim samoupravama ne može i ne smije biti sredstvo političke ucjene.
Gdje su Ljajić i Zukorlić?
Još više od Vučićevih riječi boli izostanak reakcije njegovih bošnjačkih koalicionih partnera – Rasima Ljajića i Usamea Zukorlića. Ako oni i sada odluče da “ćute zarad stabilnosti“, onda je jasno da više ne predstavljaju građane Sandžaka, već samo sebe i interese svojih političkih partija.
Njihovo “razočarenje“ u privatnim razgovorima ne znači ništa ako se ne pretoči u konkretne političke poteze. Vrijeme opreznog balansa i podaničkog kalkulisanja je prošlo. Ili će jasno reći da ne pristaju na ovakvo ponižavanje svojih birača, ili će postati saučesnici u toj političkoj agresiji.
Šta bi morala biti odgovorna reakcija?
Po elementarnoj političkoj, ljudskoj i moralnoj logici, odgovor bošnjačkih lidera morao bi uključiti:
- Javno i jasno ograđivanje od izjava predsjednika Srbije;
- Privremeno zamrzavanje saradnje u Vladi dok se ne razjasni pozicija prema Sandžaku;
- Pokretanje institucionalnih mehanizama zaštite prava studenata i građana;
- Otvorena podrška protestima i zahtjevima za odgovornost onih koji su sprovodili nasilje.
Sve drugo bilo bi izdaja naroda, historijskog pamćenja i političkog dostojanstva.
Građani su rekli svoje – sada je red na “predstavnike”
Mladi u Sandžaku pokazali su zrelost, hrabrost i dostojanstvo. Njihove poruke bile su mirne, jasne i politički artikulisane. Nisu tražili privilegije, već pravdu, istinu i dostojanstven život. Naspram toga, stoje figure koje se i dalje ponašaju kao činovnici vlasti, a ne autentični predstavnici jednog naroda.
Upravo zato – ako bošnjački politički lideri ne pronađu minimum hrabrosti da se suprotstave režimskoj retorici koja vrijeđa sve građane Sandžaka, historija će ih upisati ne kao žrtve, nego kao saučesnike.
Jer ponekad, šutnja nije neutralna. Ponekad – ona je izbor strane.
Izvor: Sandzacke.rs