Skoro će biti dvije godine otkako profesor M. L. gostuje po raznim podcastima u svojstvu glasnogovornika memorandumske retorike, gdje kao na psihoterapiji izbacuje cijeli arsenal likova i medija koji ruše nacionalno jedinstvo i nikad veću opozicionu organizovanost prema aktuelnom režimu. Među njima je, naravno, i “Danas“ – ta perjanica, da parafraziram, gore citiranog, boljševičko-titoističkog mišljenja.
Autor: Fahrudin Kladničanin
U toj širokoj ideološkoj mreži, sastavljenoj od boljševika, titoista, drugosrbijanaca i ostalih dežurnih krivaca za nacionalne srpske nedaće, čovjek se ponekad zapita da li je Jugoslavija zaista nestala ili je, barem u imaginaciji njenih najupornijih protivnika, i dalje živa? Toliko živa da bi čovjek pomislio kako ih svake noći obilazi kao politički duh, zvecka lancima po hodnicima, iskače iz ormara i tjera ih da u svakom neistomišljeniku iznova prepoznaju Tita, Kardelja ili nekog prikrivenog partijskog komesara.
Ako je vjerovati profesoru M. L., komunizam nije pao devedesetih godina, on se samo prerušio. Preselio se u redakcije, univerzitetske amfiteatre, nevladine organizacije, kulturne centre i druge navodne punktove ideološke subverzije. A sve to, naravno, uz blagoslov i finansijsku podršku, pazi sada, Evropske unije, koja u ovakvoj interpretaciji više ne djeluje kao politička i ekonomska zajednica evropskih država, već kao svojevrsni međunarodni komitet zadužen za održavanje jugoslavenskog duha, titoističkog nasljeđa i proizvodnju novih generacija samoporicatelja.
Zanimljivija je upornost s kojom se svaka politička ili intelektualna razlika prevodi na teren ideološke patologije. Niste saglasni s profesorom? Titoista. Pišete za „Danas“? Boljševik. Zalažete se za regionalnu saradnju? Jugosloven. Smatrate da Srbija ima odgovornost za ratove devedesetih? Agent samoporicanja. Rječnik se mijenja, ali mehanizam ostaje isti, protivnik se ne pobija argumentom nego uvijek i samo etiketom. Zato komunizam i jugoslovenstvo u podcast baljezgarijama predstavljaju šifre za mnogo šireg protivnika, i to – prosvjetiteljski racionalizam, univerzalizam i ideju da čovjek može biti više od onoga što mu određuju nacija, vjera ili porijeklo.
Pri tome, ti argumenti danas djeluju toliko izlizano i potrošeno da ih je teško doživjeti kao ozbiljan intelektualni izazov. Izgovaraju se s energijom zgaženog puža, kao obavezni ritual koji se ponavlja iz nastupa u nastup. Iza svih tih priča o titoistima, boljševicima i unutrašnjim neprijateljima krije se zapravo jedna opsesija ljudima koji uporno odbijaju da pristanu na nacionalistički zaborav.
Potpuno je jasno da portparolima memorandumske retorike smeta svaka javna demontaža nacionalističkih mitova, svako podsjećanje na odgovornost za ratove devedesetih i vraćanje u javni prostor onih činjenica koje bi najradije ostale zakopane pod slojevima patriotizma. Za njih problem nikada nisu bili tenkovi, logori i grobnice, već oni koji odbijaju da šute o njima i zato se pod plaštom borbe protiv „duha samoporicanja“ zapravo vodi borba protiv sjećanja, istine i odgovornosti. Suočavanje s tim činjenicama ne dovodi u pitanje samo jednu politiku iz prošlosti, već dovodi u pitanje čitav sistem vjerovanja izgrađen na uvjerenju da je nacionalizam bio historijska nužnost, da su ratovi bili nametnuti i da su odgovornost uvijek snosili neki drugi. Zato se svako ko podsjeća na te događaje automatski proglašava titoistom, boljševikom ili neprijateljem nacije, i to ne zato što brani komunizam, već zato što odbija da učestvuje u organizovanom zaboravu – i to je ključna razlika.
A posljedice tog zaborava nisu samo historijske, one su prije i iznad svega – ljudske. Ratovi devedesetih nisu iza sebe ostavili samo porušene gradove i grobnice, ostavili su stotine hiljada uništenih sudbina, generacije ljudi rasutih po svijetu, porodice koje i danas tragaju za svojim najbližima i društva koja ni poslije tri decenije nisu uspjela pronaći moralni i politički jezik za razgovor o vlastitim porazima. U tom prostoru poricanja i samozavaravanja izgubljene su čitave generacije, dezorijentisane između mitova o slavnoj prošlosti i stvarnosti koju svakodnevno žive.
I uvijek se iznova pojavljuju njihovi čuvari i stražari starih rovova, spremni da podsjete, ohrabre i održe u životu ideološke obrasce koji su odavno izgubili vezu sa stvarnim potrebama ljudi. To se možda najbolje vidi u beskrajnom studentsko-memorandumsko-patriotskom lelekanju o Kosovu, koje uporno ignoriše činjenicu da se politička i društvena stvarnost na terenu odavno promijenila. Umjesto suočavanja sa stvarnošću i traženja održivih rješenja za generacije koje dolaze, javni prostor se zatrpava formulama i parolama koje više ne nude odgovore ni za danas, a kamoli za sutra. Ni pozivanje na ustavni patriotizam ne može sakriti činjenicu da između normativnih zahtjeva i stvarnih političkih okolnosti postoji stvarnost, koju još samo simbolički dijeli most na Ibru.
Kada već govorimo o stvarnosti, možda bi valjalo postaviti nekoliko jednostavnih pitanja, i studentima i glasnogovornicima memorandumskog eha koji ih ovih sedmica usmjeravaju. Kada ste posljednji put bili na Kosovu? Kada ste posljednji put proveli nekoliko dana među Srbima južno od Ibra? Znate li kako izgleda njihov svakodnevni život? Njihovi strahovi, neizvjesnosti, poniženja, kompromisi koje prave da bi ostali tamo gdje jesu? Znate li šta ih zaista muči ili ih poznajete samo kao fusnotu u velikoj nacionalnoj priči? Eto, to su neka sasvim obična i jednostavna pitanja koja se mogu postaviti i na stranicama lista „Danas“, kao i na bilo kojem drugom mjestu gdje je stvarnost još važnija od mitologije. Jer politika, ma koliko to razočaravalo čuvare velikih historijskih narativa, ne polazi od želja, već od okolnosti. A kako je svojevremeno govorila Latinka Perović, parafrazirat ću: možemo misliti šta god hoćemo o stvarnosti, ali to je ono čime raspolažemo. A što je još važnije, to je ono čime raspolaže i Srbija.
I onda nam profesor M. L., kao jedan od najrevnosnijih čitalaca lista “Danas“, iako to uporno poriče, iz sedmice u sedmicu objašnjava šta zapravo misle osobe koje pišu i objavljuju. “Danas“ je već godinama neka vrsta političke noćne more za memorandumski dio javnosti, koji ga doživljava kao posljednji bastion boljševičke misli, jugoslovenstva, komunizma i svih drugih ideoloških aveti koje navodno ugrožavaju nacionalno biće. U tom paralelnom univerzumu, redakcija lista gotovo poprima mitske razmjere, dovoljno je da se objavi jedna kolumna pa da se uzbune čuvari nacionalne pravovjernosti, spremni da u svakom tekstu otkriju novu zavjeru protiv države, nacije, tradicije, historijskog pamćenja i izanđalih mitova. Paradoks je, međutim, što upravo oni koji ga najviše osporavaju pokazuju i najveću posvećenost njegovom sadržaju. Malo ko tako pažljivo čita “Danas“ kao njegovi najljući protivnici.
Bez “Danasa“ bi beogradski čuvari Kosova, Crne Gore i ostalih simboličkih granica srpskog integralizma ostali bez svog omiljenog neprijatelja. A svaki ozbiljan ideološki projekat zna da bez neprijatelja teško opstaje. Zato se “Danas“ čita mnogo pažljivije nego što se priznaje. Jer šta bi ostalo od svakodnevne borbe za naciju kada ne bi bilo nekoga ko navodno radi protiv nje? Koga bi citirali, demantovali, raskrinkavali i proglašavali boljševicima? Možda je baš zato „Danas“ potreban svojim protivnicima gotovo koliko i svojim čitaocima, jer bez njega bi ostali sami sa stvarnošću, a to je već mnogo teži protivnik.
“Danas“, zbog sutra.
Autor je izvršni direktor Akademske inicijative “Forum 10“ iz Novog Pazara
Stavovi autora ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa i Sandžačkih.
Izvor: Danas.rs