U nastavku prenosimo autorski tekst izvorno objavljen na crnogorskom portalu CdM (Cafe del Montenegro). Autor se osvrće na nedavne izjave o kulturi sjećanja u regiji, praveći jasnu razliku između pijeteta prema svakoj nevinoj žrtvi i prirode samih ratnih zločina, s posebnim fokusom na opasnost relativizacije genocida u Srebrenici kroz izjednačavanje sa dešavanjima u Bratuncu. Tekst prenosimo u cjelosti.
Svaka žrtva je ista, ali svaki zločin nije
Juče je Saša Zeković izjavio za podgorički javni servis da su žrtve Bratunca i Srebrenice trebale biti bolje integrisane u kulturu sjećanja. Saša, kao veteran ljudskopravaškog aktivizma u Crnoj Gori morao je pokazati više senzibiliteta i na ovo pitanje odgovoriti jasnije i edukovati novinara i javnost. Nisam odgledao emisiju i ostavljam mogućnost da je Sašina izjava istrgnuta iz konteksta.
Da li su sve nevine žrtve rata u Jugoslaviji jednake, odnosno da li bi trebale da budu jednake? Odgovor je nedvojbeno jasan za svakog sa trunkom savjesti – da. Svako nastradalo dijete bi svakog normalnog čovjeka trebalo da dotakne na isti način. Od đece u Murinu do đece u Sarajevu, Vukovaru, u Bradini, u Srebrenici, ili u Kravici i Bratuncu. Svaka je nevina žrtva ista i tačka.
Međutim, nije svaki zločin isti. U razgovorima sa Albancima sa Kosova, naučio sam da oni veoma jasno prave razliku između srpske vojske i policije i paravojnih formacija. Na vojsku se drugačije gleda i o njoj se drugačije govori na Kosovu, što je i za mene bilo iznenađenje. Vojska je ubijala, ali nije klala. Policija i paravojne formacije su ulazile u kuće i ubijale ljude – cijele porodice i sela. Masovno.
Pilot NATO koji je bombardovao SR Jugoslaviju, nije imao namjeru da ubije dijete, iako je bio svjestan da to može da se desi. Neki su poput monstruma sa Grbavice išli sa namjerom da ubiju. Caco sa Kazana na primjer. Ili Arkan. Zato nikako ne mogu biti isti svi koji su imali pušku u rukama. Bilo je fukare i moralnih ljudi na svakoj strani.
Ali to ne mijenja prirodu rata. I ne mogu svi zločini biti isti. Iako je svaka nevina žrtva jednako žrtva, Bratunac i Srebrenica ne mogu biti isti. Evo zašto.
Srebrenica je bila mala varoš sa manje od deset hiljada stanovnika prije rata. Pred genocid je u njoj bilo skoro 40.000 ljudi. Kako?
Ko zna šta se dešavalo zna da su muslimani iz Podrinja bili čišćeni grad po grad, i da je mnogo njih našlo spas u tri enklave – Žepi, Srebrenici i Goraždu. Ovo enklava znači da su sa svih strana bili opkoljeni Vojskom Republike Srpske. I to tri godine. Sistematski izgladnjivani i u stalnim pokušajima da probiju blokadu i nađu hranu i bore se za opstanak. U tim sukobima i pokušajima proboja su pripadnici Armije BiH i drugi naoružani Bošnjaci upadali u sela koja su se graničila sa enklavom i tada su se dešavali sukobi i zločini. Nije bilo jednog pojedinačnog slučaja đe su u Bratuncu pobijene hiljade Srba u tri dana.
Srebrenica je nešto sasvim drugo. U ljeto 1995. Mladić naređuje upad u enklave Žepa i Srebrenica i etničko čišćenje istih. Jedan dio ljudi pokušava da nađe spas u bazi UN u Potočarima, dok drugi dio pokušava da se probije kroz teritoriju pod kontrolom VRS do slobodne teritorije pod kontrolom ABiH i neki su u tome uspjeli. Mnogi od njih su zarobljeni, tačno njih 8372. Okupljeni i povedeni po raznim mjestima strijeljani. Zakopani pa onda prekopavani i prenošeni u različite grobnice kako bi se sakrili tragovi učinjenog. Sistematski hladno. Logistički je veliki poduhvat pobiti toliko ljudi, razvesti ih zakopati, otkopati. Za to vam trebaju autobusi, građevinske mašine…
To nije žar borbe niti ludilo rata u kojem se dešavaju svakakvi zločini. Srebrenica je bila hladna i proračunata kampanja. Zato je Srebrenica genocid. Bratunac nije zločin, tamo niko nije upao u grad i krenuo da strijelja.
Bratunac je susjedna Općina, u čijim su se selima tokom rata dešavali sukobi kada su Srebreničani pokušavali da probiju obruč. Većina ubijenih su bili vojnici VRS, ali su stradali i civili. I prema tim žrtvama se treba odnositi sa pijetetom.
Ali se te žrtve ne smiju koristiti za relativizaciju onoga što se desilo u Srebrenici.
U Bratuncu se nije desio genocid. Pominjanje Bratunca u istoj rečenici sa Srebrenicom je relativizacija i pokušaj opravdanja zločina. Pogledajte mapu akcije Krivaja 95 kojom je očišćena Srebrenica. Pogledajte bilo koju ratnu mapu tog područja. Kako možemo izjednačiti opkoljene ljude sa onima ko ih drži opkoljenim i ko kontroliše teritoriju odatle pa do Beograda na jednoj, i Sarajeva na drugoj strani. I skoro do Zagreba.
Izvor: CdM