Postoji li istup Aleksandra Vulina koji neće izazvati mučninu? Ako ga i ima, to nije onaj sa obilježavanje osamdesetogodišnjice Bitke na Kozari. Prvi Srbin vlastitog “Srpskog sveta“ još jednom je vilenio kao da je ljeto 1991, a ne 2022. Drugim riječima – vatreno je zagovarao povratak u devedesete godine prošlog stoljeća, sasvim u duhu prošlonedjeljnog obraćanja javnosti Aleksandra Vučića.
Ukratko, to što je Vulin izgovorio primjer je ukrštene patetike Mire Markovića i šovinizma vojvode Šešelja. Nigdje on ne pokazuje mrvicu pijeteta za trideset hiljada stradalih civila srpske nacionalnosti, niti za Prvi i Drugi krajiški partizanski odred, te Prvu krajišku udarnu brigadu – izgubili su gotovo pola sastava pokušavajući obraniti taj narod. Naprotiv, Vulinu je malo krvi pa lupeta da “gde Srbi nemaju svoju državu nema ni pravde za srpski narod“. Odnosi li se to i na Njemačku? Naime, tamo je više Srba nego u Hrvatskoj ili Crnoj Gori.
Jasno je da Vulin ipak misli na bivšu Jugoslaviju. Zato povezuje Jasenovac i “Oluju“, obećava da Srbija neće zaboraviti Srbe “gde god živeli, već će ih čuvati, paziti i braniti“.
Nema smisla ukazivati da je srpski narod teško postradao gdje god su ga Vulin i njemu slični branili. Još manje da je opstao uprkos njihovoj brizi, nipošto zahvaljujući njoj. Također i da – kako je primjetio Zdravko Ponoš – poslije svake “vulinijade“ starice u Kninskoj krajini dane provode zaključavši se u svoje kuće.
Ali šta ovaj Vučićev portparol za specijalne operacije želi postići ovakvim ispadima? Izgleda da je naprednjački režim poprilično uplašen promjenama u Evropi izazvanim ruskim napadom na Ukrajinu, pa pribjegava istom sredstvu kao i Milošević poslije pada Berlinskog zida – raspirivanju mržnje između naroda koje toliko mnogo toga spaja, a tako malo dijeli. Bar se u ovo i te kako razumiju.
Zbog toga nije slučajno da Vulin na Kozari niti jednom jedinom rječju ne spominje pomirenje i zajednički život. Umjesto toga on zaziva kolektivnu odgovornost prozivajući druge pitanjem “koliko Srba treba da bude pobijeno i poklano da bi neko došao i zatražio oprost?“
Ima li Aleksandar Vulin išta nalik na obraz? Teško. Jer da ima, znao bi da je “Stojanku majku Knežopoljku“ o užasu Kozare napisao Bošnjak Skender Kulenović, a “Jamu“o pokoljima Srba – Ivan Goran Kovačić, Hrvat. Obojica partizani.
Tekst preuzet iz magazina VREME