Gdje smo mi? Kao da se nikada ne zapitamo gdje smo to mi. Kao da nikada sebi ne postavimo to jednostavno pitanje. Gdje smo mi u prostoru? U prostoru koji smo zauzeli (da ne kažem okupirali). Gdje smo mi u zajednici, u društvu?
Piše: Adnan Pepić
Gdje smo?
Vjerovatno nam se učini da je to suvišno pitanje, da ga ne treba postavljati, barem ne sebi. Zato uvijek pitamo gdje su oni, oni drugi. To pitamo zato što su uvijek ti drugi odgovorni i krivi. Mi niti smo odgovorni, niti smo krivi. Mi smo bez krivice. Drugog je odgovornost, stoga drugog je i krivica.
Ukoliko imamo takav odnos, takav osjećaj, onda se stanje oko nas, u našem prostoru, neće nimalo promijeniti. Ostat će onakvo kakvo jeste. A to što je takvo kakvo jeste, složili se ili ne složili, i naša je odgovornost. Nije uvijek samo drugi odgovoran, odnosno kriv, valjda i mi imamo neku odgovornost, pa i neku krivicu. To moramo prihvatiti, primiti k znanju, jer u suprotnom nastavljamo s isto viđenom, neočišćenom okolinom pokraj koje svakog dana prolazimo.
Nakon prvog teksta o zaprljanosti našeg prostora imao sam razgovor s meni dragim osobama. Jedan od njih je akademski slikar i ekološki aktivista. Drugi je moj školski drug (onaj moto na početku prvog teksta je njegov). Prvi od ove dvojice je mnogima u našem gradu poznat, jer je aktivan na našem prostoru, aktivan kao čistač našeg prljavog prostora. Drugi je meni poznat, moj drug i sagovornik.
I jedan i drugi su rekli svoje mišljenje. I jedan i drugi su iznijeli uzroke nastanka zaprljanosti životne sredine u našem neposrednom okruženju. Svako na svoj način dao je svoje viđenje i prijedloge šta treba činiti i ko sve treba činiti.
Moj vrijedni i dobri akademski slikar dobro uočava da probleme onečišćenja treba posmatrati od gore prema dolje. Početi od vrha, od države, preko institucija i lokalne uprave, do naroda. Iznio je četiri glavna uzroka koji dovode do zaprljanosti prostora, našeg životnog prostora. Kao prvi je naveo nedostatak kontejnera i da je za to odgovorna lokalna uprava. Kao drugi je naveo neredovnost u pražnjenju kontejnera, a da je to odgovornost komunalnih preduzeća. Treći uzrok je izostanak kaznene politike, za što je odgovorna komunalna policija. A kao četvrti su neodgovorni građani. Ali kaže da kada bi građanin imao uslove, odnosno kada bi bilo više kontejnera, i građanin bi bio odgovorniji i svoj bi otpad uredno odlagao u kontejnere, a ne nepropisno bacao.
Kaže da je kod nas sistem urušen. Da je sve do sistema, pa se i ljudi prilagođavaju tom sistemu, urušenom doduše. Tako naš čovjek na Zapadu nigdje neće baciti smeće gdje to nije propisano (i po vrstama otpada kako je propisano), jer tamo postoji sistem, uređen sistem. Nedostatak uređenosti sistema kod nas uzrokuje sve ovo što imamo, a to je na svakom koraku zaprljanost. I dodaje da je samo jedna mala manjina ta koja prlja, da mnogi to ne rade, ali šute. Šutnjom se odobrava.
Tu šutnju moramo prekinuti, saglašavamo se. Ne smije se biti ravnodušan na sve ružno, prljavo, onečišćeno u našem prostoru. Zato treba da govorimo, da ne šutimo, da šutnjom ne odobravamo. Obojica se saglašavamo.
Ukratko, to su njegove primjedbe. One stoje. Tačne su. On je i ekološki aktivista, pa su njegova zapažanja itekako značajna. Za mene su značajna. On se zalaže za čistiju okolinu, čistiji prostor i u tome ne štedi sebe, nego uzme lopatu umjesto kista i čisti tamo gdje smo mi uprljali bacanjem.
Moj školski drug i sagovornik više je mišljenja da sve počinje od pojedinca, od onog običnog čovjeka koji prolazi ulicama ili šeta planinama i nosi otpad, pa ga baca gdje ne treba, gdje mu nije mjesto. Da je njegova odgovornost najveća, jer da on ne prlja, sve bi bilo čistije. Priroda je udesila da samu sebe čisti. Ona ima svoje čistače. Svi koji žive u prirodi i od prirode čiste, osim, eto, čovjeka. On je jedini koji prlja. Zato, misli moj školski drug, da mi kao pojedinci moramo popraviti prvo sebe, pa onda će se popraviti i stanje oko nas.
Mnogo je riječi među nama poteklo, mnogo različitih mišljenja, nerijetko sukobljenih, ali uvijek plodonosnih. I on je aktivista. Tihi aktivista. Kada niko neće, eto njega da očisti. Često čisti u svojoj okolini, a da drugi to ne moraju vidjeti. Čisti da bi bilo ljepše, čistije, za dušu prihvatljivije. Svaki čovjek voli lijepo. Kada odlazi u duge šetnje brdima, ne ostavlja ništa gdje mu nije mjesto. Uzima sve to sa sobom i nosi, kao što dugo šeta dugo i nosi, do prvog mjesta predviđenog za odlaganje otpada. Takav je on.
Čitajući ta zapažanja i razgovarajući s njima primjećujem da je odsutnost odgovornosti najveća prepreka da se očisti zaprljano i da se ne zaprlja očišćeno. Nema odgovornosti pa dolazi do zaprljanosti. Neodgovorni smo, ili manje odgovorni nego što bi trebalo da smo, pa nam ništa ne smeta, ni zaprljanost, ni neočišćenost, ni tone smeća oko nas, ni nezdravost tog istog smeća, koje bude uzročnik mnogih bolesti.
Ne prihvatamo odgovornost, odbijamo je. Svoju odgovornost prebacujemo na druge. Uvijek drugog smatramo odgovornim. Nedostatak odgovornosti uzrokuje, najčešće to uzrokuje, isto će mi reći i moji dragi sagovornici, da kao pojedinci prljamo svoju neposrednu okolinu kroz koju svakodnevno prolazimo, najčešće samo mi, niko drugi ili rijetko ko drugi. Samo mi prolazimo i samo mi prljamo taj prostor. I samo mi to vidimo. I samo nama sve to ne smeta. Znači, nije sve do drugog, ima nešto što je do nas samih.
Na kraju želim ponoviti ono što sam pokušao i ranije reći, da je ogromnog značaja prihvatiti zajednički prostor kao lični, osobni. To jeste prostor koji podjednako koristimo s drugima. Zato je on podjednako svih nas. Znači svih nas zajedno. I moramo prestati da se prema njemu odnosimo kao da nije naš, kao da ga ne koristimo, kao da ne prolazimo tim prostorom, izuzetno lijepim, izuzetno privlačnim, primamljivim, čarobnim. To je prostor koji nas okružuje, ili koji mi okružujemo, i naša je obaveza očuvati ga, očistiti, ne zaprljati. Svakog od nas ponaosob.
Zato, opet ponavljanjem, a ponavljanje je majka znanja, pišem o istom još jednom, jer se mora shvatiti, prihvatiti, primiti k znanju i k srcu, da je taj bačeni otpad pokraj puteva, u rijekama, u brdima, na livadama i ulicama, višak koji treba da nam smeta, da nam konačno zasmeta. Moramo poželjeti da ga više ne gledamo. Moramo ga odstraniti. Nije zdravo živjeti u njegovom okruženju, u svoj toj prljavosti.
Moramo se kao pojedinci i institucije više aktivirati, preduzeti nešto. Svaki naš angažman nama je potreban, nikome drugom. Naročito ne onima koji ne žive tu gdje živimo mi, koji samo navrate jednom u godini ili samo jednom u životu.
Moramo, ako želimo, a sigurno je da želimo, živjeti u čistoj i zdravoj sredini. Stoga moramo svi skupa preuzeti odgovornost, primiti krivicu. Samo mi. Niko drugi. Niko drugi i neće. Nije njegovo. Naše je. Moramo mi ne samo očistiti, već i uraditi sve da se ponovo ne stvara nova ili ista zaprljanost.
Zato na početku teksta pitam se gdje smo, odnosno pitam sebe gdje sam ja, ja kao pojedinac, ali pitam i gdje su institucije, jer one su dio nas, a mi dio njih. One predstavljaju nas, a mi smo njihovi predstavnici.
Gdje sam. Gdje smo.
Moramo svoju ulogu u zajednici ojačati, uvećati joj značaj i podići na odgovarajući nivo. Moramo biti svjesni da smo mi jedini odgovorni, a da pri tom ne moramo biti krivci, za prostor u kojem smo. Jedini smo odgovorni za čistoću, odnosno prljavost tog prostora. Na nama je da on bude čist. Na nama je i ako nije čist, ako je prljav. To je naša obaveza. Naša odgovornost. A ako se ne očisti, naša je krivica.