U svijetu političke retorike, riječi često lebde poput balona ispunjenih vrućim zrakom – visoko iznad stvarnosti, vidljive svima, ali bez suštinskog dodira sa zemljom. Takav je slučaj sa Strankom demokratske akcije (SDA) Sandžaka i njenim liderom Sulejmanom Ugljaninom, koji su postali majstori političkog pozorišta gdje se zavjesa diže za gromoglasne izjave, ali spušta kada dođe vrijeme za konkretne akcije.
Piše: Teufik Tahirbegović
Dok se ulicama Srbije prolamaju glasovi nezadovoljnih građana, a škole zatvaraju vrata u znak protesta, postoji jedno mjesto u Sandžaku gdje vlada mir dostojan vremena prije izuma telefona. To je Tutin – režimska oaza mira pod upravom SDA Sandžaka.
U ovom sandžačkom gradiću, protesti su rijetki poput ljetnog snijega. Dok se širom zemlje nastavnici i profesori bore za svoja prava, tutinske škole rade kao da žive u paralelnom univerzumu. Niti jedna škola nije se pridružila štrajku, kao da je u Tutinu obrazovni sistem dostigao nirvanu zadovoljstva.
“Vidjeli da znaju, pa batalili,” prokomentirao je jedan duhoviti Tutinac, ukazujući na činjenicu da je u ovom gradu održan samo jedan protestni skup, i to nakon što je javnost počela postavljati neugodna pitanja. Jedan jedini protest – organiziran na “jedvite jade” – pojavio se i nestao poput kratkotrajne zvijezde padalice na političkom nebu Tutina.
Interesantno je kako ista stranka pokazuje potpuno drugačiji entuzijazam kada su u pitanju protesti u Novom Pazaru, gdje je na vlasti rivalska Sandžačka demokratska partija (SDP). Tamo SDA Sandžaka gromoglasno podržava studentske proteste, kao da je revolucionarni žar odjednom proključao u njihovim političkim venama. Nije teško prepoznati obrazac: kada su drugi na vlasti, revolucija je neophodna; kada su oni na vlasti, revolucija je nepoželjna smetnja.
Ovaj politički pragmatizam otkriva svu licemjernost strategije – u Novom Pazaru podrška protestima kao indirektni napad na Ljajićev SDP, dok u Tutinu, gdje drže konce vlasti, od protesta ni traga ni glasa. Politički termometar SDA Sandžaka očigledno mjeri temperaturu nezadovoljstva selektivno, zavisno od toga ko sjedi u fotelji lokalne vlasti.
U međuvremenu, iz centrale SDA Sandžaka stižu saopćenja koja bi mogla poslužiti kao scenarij za politički triler. “Čvrsto stojimo uz građane koji se na miran i dostojanstven način bore za slobodu i pravdu,” poručuju – dok građani pod njihovom upravom uglavnom sjede kod kuće.
Osuda “zloćudnih ciljeva” vlasti zvuči impresivno na papiru, ali se u stvarnosti pretvara u eho koji odzvanja praznim prostorom između riječi i djela. Čitajući njihova saopćenja, čovjek bi pomislio da se nalaze na čelu revolucije, a ne da upravljaju gradom gdje je revolucija očigledno proglašena nepotrebnom.
Kao i politička organizacija koja želi pridobiti simpatije javnosti, SDA Sandžaka ne propušta priliku da podsjeti na svoju navodno odlučujuću ulogu u rušenju Slobodana Miloševića. “Bošnjaci Sandžaka aktivni su učesnici ovih pozitivnih društvenih tokova i ponovo će biti snaga koja će, kao i 2000. godine, poraziti tiraniju,” poručuju, gradeći mostove između prošlosti i sadašnjosti, koji, nažalost, ne vode nikuda.
Pozivaju ministre i narodne poslanike koji se deklarišu kao Bošnjaci da “uskrate podršku autokratskom režimu”, dok istovremeno u Tutinu, pod njihovom upravom, vlada politička tišina koja bi se mogla tumačiti kao prećutna podrška tom istom režimu.
Ovakvim pristupom, SDA Sandžaka postaje reditelj predstave u kojoj su sami i glumci i publika. Njihove riječi su gromoglasne, ali odjekuju u praznoj dvorani. Dok se širom Srbije građani bore za bolje sutra, u Tutinu vladajuća stranka preferira tihu podršku Vučićevom režimu.
Možda je vrijeme da politički lideri shvate da u demokratskom društvu nisu dovoljne samo riječi. Možda je vrijeme da se zavjesa podigne i za istinske akcije, ne samo za dobro uvježbane političke monologe. Jer, na kraju krajeva, politika nije pozorište – ili bar ne bi trebala biti.
U svijetu gdje se vrijednost političara mjeri djelima, a ne samo riječima, SDA Sandžaka trenutno balansira na tankoj liniji između političkog aktivizma i političke hipokrizije. A ta linija, kao što vidimo, može biti tanka poput lista papira na kojem se štampaju njihova saopćenja za javnost.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije Sandžačkih)