Bile su to istorijske tekovine koje su na najljepši način utkale vjeru u pravedniji svijet i u dostojanstvo insana – čovjeka. Dana 20. novembra 1943. formirano je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka – ZAVNOS, hrabri odgovor generacije koja je razumjela da sloboda pripada svima i da se za nju vrijedi boriti. Taj datum postao je sudbinski trenutak odluke da se narodi štite, poštuju i uzdižu zajedničkim naporom.
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Sandžak je kraj koji je oblikovan rukama Bošnjaka, Crnogoraca, Srba, Albanaca, Goranca i svih naroda koji su u njegovim dolinama i čaršijama ostavili svoje biljege, a nad pešterskim visoravnima vijale su se i razvijale zastave slobode. U tom mozaiku kultura i običaja nijedan kamen nije suvišan – svi zajedno čine cjelinu koja nadilazi granice i prolazne razlike. Tu se vijekovima živi riječju, ritmom, dovom-molitvom i pjesmom, koji nikada nijesu bili jednobrazni, već snažno isprepleteni.
Dan Sandžaka slavi se kao dan odvažnosti i nepokolebljive uspravnosti. Dan kada zahvaljujete precima što su pokazali da se identitet, kultura i jezik čuvaju međusobnim uvažavanjem. Dan kada shvatate da ta plemenita misija ostaje snažna samo ako narodi Sandžaka stoje rame uz rame – svako sa svojim nasljeđem, ali sa jednim zajedničkim pogledom prema budućnosti.
I upravo tu, u toj neraskidivoj kulturno-istorijskoj vezi, vrijedi se podsjetiti na riječi akademika Muamera Zukorlića (1970–2021), iz njegove čuvene besjede povodom Dana Sandžaka, izgovorene 20. novembra 2020. godine i objavljene u Glasu Islama. On je tada podsjetio da Sandžak nije samo administrativni pojam, već “središnja tačka Balkana“, mjesto gdje biste, kako on reče, “ako želite nacrtati krug oko Balkana, iglu šestara morali staviti upravo u Sandžak“.
Govorio je da je to prostor koji, i kada bi bio spaljen i opustošen, “uvijek iznova nicao iz pepela“, jer njegova snaga ne počiva samo na duhu, misli i samobitnosti ljudi koji ga nose u srcu. Zukorlić je podsjećao da negacija imena znači negaciju postojanja, i da zato Sandžak kao ime, identitet i borba pravednosti mora ostati čuvan kao svetinja sjećanja i slobode. Njegove riječi danas zvuče tako proročki: da Sandžak postoji dok postoji svijest o slobodi i dostojanstvu njegovog čovjeka.
Kao vaš crnogorski brat, sa iskrenim poštovanjem i dubokim uvažavanjem, želim da vam čestitam ovaj veliki dan. Dijelio sam i dijelim sa vama dobro kroz književnost i kulturu, vjerujući da se narodi uzdižu onda kada uzdižu i vjeruju u svoje najbolje kćeri i sinove. Neka nas 20. novembar podsjeti da Sandžak ima snagu koja isijava dobrotu što traje, i čast koja se brani mišlju, djelom i predanjem.
Sandžak je prostor koji čovjek ne može razumjeti sa distance – on se otkriva tek kad usporiš korak i slušaš kako vrijeme ovdje teče drugačije i postojanije. U toj borbi shvatiš da je vrijeme da podneseš svoje breme bez gorčine i da ostaneš vjeran onome što je u tebi najstamenije. Čovjek pripada prostoru tek kad nauči da mu odoli i da ga nosi bez gorčine; zato je Sandžak manje pitanje porijekla, a više pitanje karaktera.
Neka vam je hairli Dan Sandžaka, neka donese mir, radost i samopouzdanje naroda koji zna čuvati svoje korijene i graditi svoje sutra.