Suprotno tvrdnjama iz propagandnog teksta na jednom portalu bliskom SDA Sandžaka, u kojem se sugerira da se “građani, posebno Bošnjaci, vraćaju pod okrilje” ove stranke, realna politička slika Sandžaka ukazuje na nešto sasvim suprotno: sve očitije slabljenje uticaja SDA i gubitak povjerenja građana, naročito među mladima i urbanim biračima.
Piše: Teufik Tahirbegović
Tvrdnje o “političkom povratku“ građana SDA Sandžaka nemaju uporište u stvarnim političkim dešavanjima na terenu. Rezultati posljednjih izbora u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici pokazuju da SDA ne bilježi nikakav relevantan rast, dok opozicione inicijative i nezavisni kandidati (npr. građanske liste i lokalni pokreti) dobijaju sve veću podršku. U stvarnosti, SDA već godinama gubi kadrove, a masovno iseljavanje mladih, naročito u Tutinu, dodatno slabi njenu bazu.
U propagandnom tekstu se SDA pokušava predstaviti kao autentični protivnik režima Aleksandra Vučića, iako je njihova praksa često bila suprotna – od pasivnosti prema režimskim odlukama do izostanka stvarnih političkih inicijativa. Godinama je SDA bila funkcionalni saveznik vlasti, često igrajući ulogu tzv. “konstruktivne opozicije” i koristeći nacionalnu retoriku kao paravan za političku neaktivnost i zadržavanje privilegija.
Stalno pozivanje na očuvanje bošnjačkog identiteta, jezika i kulture ne može zamijeniti konkretne rezultate. SDA nije uspjela da izgradi ni jednu ozbiljnu kulturnu instituciju od regionalnog značaja, niti je pokrenula ozbiljne inicijative za sistemsku podršku obrazovanju i kulturnoj autonomiji Bošnjaka. U stvarnosti, pozivi SDA na nacionalnu mobilizaciju često su služili za zataškavanje vlastite nesposobnosti i odgovornosti za stanje u zajednici.
Dok SDA optužuje druge za ekonomski zaostatak Sandžaka, zaboravlja se da je ova stranka više od tri decenije bila važan faktor vlasti u sandžačkim općinama. Tokom tog vremena, propali su svi pokušaji ozbiljnog ekonomskog razvoja, rasprodate su lokalne firme, a javne institucije su postale utočište partijske lojalnosti, a ne stručnosti. SDA je imala i prilike i resurse da djeluje – ali nije.
SDA se poziva na neriješeno pitanje ratnih zločina nad Bošnjacima, što je nesumnjivo tema od historijske i političke važnosti. Međutim, SDA je ovu temu koristila više kao emocionalno sredstvo za mobilizaciju glasača, nego kao osnov za pravnu i institucionalnu borbu. Do danas nije formiran nijedan pravni tim, nijedna fondacija za podršku porodicama žrtava, niti su inicirane međunarodne tužbe – što je jasno mjerilo političke volje.
Posebno je upitna tvrdnja da se “mladi vraćaju SDA Sandžaka”. U praksi, mladi Bošnjaci masovno napuštaju Sandžak, naročito u sredini gdje je ta stranka još uvijek na klimavoj vlasti. Odlaze ne samo zbog političkih opcija, već zbog lošeg obrazovnog sistema, nedostatka radnih mjesta, partokratije i potpune blokade profesionalnog napretka. SDA nije ponudila nijednu ozbiljnu politiku za zadržavanje mladih – naprotiv, stranačko zapošljavanje i nepotizam su ključni razlozi zašto se mladi distanciraju od politike, naročito one oličene u SDA.
SDA Sandžaka ne jača – ona preživljava. Propaganda kojom se pokušava stvoriti narativ o rastu podrške zapravo je pokušaj da se prikrije višegodišnja stagnacija, kadrovsko osipanje i gubitak dodira sa realnim životom. Umjesto samohvale, SDA bi trebala preispitati vlastitu odgovornost za stanje u Sandžaku – i umjesto mitova, konačno ponuditi djela. Do tada, građani će svoju političku budućnost tražiti van ove potrošene strukture.
Izvor: Sandzacke.rs