Piše: Esad Rahić, predsjednik Društva historičara Sandžaka
Mi smo ćeramet narod. Niti braća Grim, niti Andersen zajedno ne bi mogli sa svojom raskošnom i bujnom maštom dovoljno živopisno i uvjerljivo opisati “život i priključenija” sandžačkih Bošnjaka. Mi smo što se tiče države ubjedljivo “najjeftiniji” narod u Republici Srbiji. Mi državu ništa ne koštamo. Država na nas ništa ne troši. U Sandžak ništa ne ulaže. Riječ investicija na sandžačkim prostorima ne stanuje. Državna beogradska kasa na nama ubjedljivo najviše uštedi.
Fabrika – a šta to beše? Toliko dugo na našim prostorima nismo čuli za tu riječ, da smo zaboravili i njeno značenje u svakodnevnom životu. U svojem putešestviju po Serbiji prije neki dan i malehnom Opovu kod Pančeva svedržac serbski obeća njemačku fabriku.
Ali zato prema nama je daleko širokogrudiji. Nas će lično i personalno fizički investirati u njemačke bauštele, pa ko preživi pričaće. Autobusi puni najproduktivnijeg sandžačkog življa neprestano odlaze. Sandžačka mladost treba da revitalizuje njemački etnički starački dom. Ako Sandžak ostane bez omladine, odreći će se od prava na budućnost. Sandžak bez mladosti je Sandžak bez budućnosti.
Kažu da je u Srbiji najveći pustinjski predeo Deliblatska peščara. Sandžak je na najboljem putu da je prestigne i ubjedljivo prevaziđe.
Toliko iseljavanja, pogroma i stradanja sandžačkih Bošnjaka u prošlosti. Uprkos svim tim stravičnim historijskim iskušenjima neka kritična bošnjačka biološka masa je ipak opstajala.
A sada bez ispaljenog metka, taktikom sistematskog i planskog nestvaranja osnovnih uslova za opstanak i egzistenciju, sprovođenjem ekonomskog genocida, Sandžak je na putu potpunog egzodusa i demografskog pražnjenja.
Beograd se sjeti Sandžaka samo kada želi da pojača unutar bošnjačka trvenja, svađe i podjele. Taktika “zavadi pa vladaj” u Sandžaku daje sjajne rezultate. Bošnjak od svojih unutar-nacionalnih podjela ne vidi kud to vodi i ko to vodi.
Ponašamo se poput Domanovićevog vođe. Posrćemo, padamo, stradamo i sukcesivno propadamo. I nikako da progledamo. I nikako da sagledamo uzroke i razloge. Naša kolektivna kratkovidost postaje hronična i alarmantna.
Našoj djeci su nepotrebne četiri strane svijeta. Sasvim je dovoljna jedna – zapad. A na zapadu ništa novo. Narodi sa istoka obavljaju najteže i najprljavije poslove i izgrađuju tuđe zemlje, ugrađujući svoju mladost i zdravlje u temelje njihove moći. I opet su nepoželjni i vječni stranci.
Sandžak je na putu nestanka. Bez mladih ljudi on će postati obična ljuštura bez sadržaja. Ali mi od rotluka i iscrpljujućih ispravljanja “krivih Drina” ne vidimo ništa. Lična sujeta i egoizam pojedinaca parališu svaku racionalnu akciju u pravcu zaustavljanja kobne sudbine koja se nadvila nad Sandžakom.
Ne smijemo dozvoliti da Sandžak postane samo dio historijskih sjećanja. A ako samo bespomoćno gledamo i nešto hitno ne preduzmemo, to će se nažalost ostvariti.