Politička temperatura u Sandžaku ponovo raste. Dva stara rivala — SDA Sandžaka i SPP Usame Zukorlića — sukobila su se žestoko, ovaj put oko jedne od najosjetljivijih tema za Bošnjake: Srebrenice. Povod je bio izostanak glasanja SPP-a za uvrštavanje prijedloga Rezolucije o genocidu u Srebrenici u dnevni red Narodne skupštine Srbije, što je Ahmedin Škrijelj iz SDA Sandžaka dočekao kao priliku da otvori frontalni napad na ministra Zukorlića i njegov pokret.
Piše: Teufik Tahirbegović
SDA Sandžaka je podnijela prijedlog rezolucije o genocidu u Srebrenici u Narodnoj skupštini. Ali kada je došlo vrijeme da se to glasanjem uvrsti u dnevni red, poslanici SDA – uključujući Ahmedina Škrijelja – nisu glasali. Nisu ni iskoristili priliku da obrazlože sopstveni prijedlog. Jednostavno su nestali iz sale.
Nakon toga, Škrijelj je iz skuštinske klupe oštro napao Zukorlića, tvrdeći da je “uvrijedio žrtve genocida” i “stao na stranu onih koji relativizuju najteži zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”. Škrijelj je poručio da Bošnjaci gledaju na Srebrenicu kao na pitanje identiteta, a ne kao na “kafansku temu”. No, bila je to obična lažna optužba. Ako je rezolucija bila važna, zašto on nije glasao za nju? Odgovor je jasan: cilj nije bio da rezolucija prođe. Cilj je bio da se stekne privid borbe dok se u stvarnosti bježi od nje.
Sve to zvuči poput moralnog stava. Samo što je sve – potpuno lažno.
Jer kada se rezolucija trebala uvrsti u dnevni red, Škrijelj i njegova koleginica iz SDA nisu bili tu da glasaju za nju. Nisu branili sopstveni prijedlog. Nisu ni komentarisali. Jednostavno – odabrali su da budu odsutni. Odlično su znali i razumjeli da će njihov prijedlog propasti, pa su odlučili da prethodno pobjegnu iz sale – kako bi kasnije, u sigurnosti, mogli optužiti druge da su “izdali Srebrenicu”.
To nije moralna borba. To je jeftina manipulacija.
Umjesto da se u Skupštini suprotstavi Vučićevom režimu – koji otvoreno negira genocid, guši slobodu mišljenja i drži čvrstu kontrolu nad parlamentom – SDA Sandžaka je izabrala lakšu metu: SPP Usame Zukorlića. To je već prepoznatljiv obrazac bošnjačke politike – kad ti je neprijatelj prejak, napadni onoga ko ti je najbliži. Posebno ako je slabiji od glavne mete.
Performans bez principa
Škrijeljev nastup bio je, zapravo, školski primjer političke predstave bez ikakve kičme. Dok studenti protestuju, dok mladi masovno napuštaju Sandžak, dok Tutin tone u ekonomski kolaps – SDA se ponovo hvata za nacionalne teme, onako kako to već tri decenije radi njen lider Sulejman Ugljanin.
Nema vizije. Nema rješenja. Samo patetika i prazna retorika. Samo rituali koji su davno izgubili smisao, ali se i dalje ponavljaju – da bi prikrili političku nemoć.
Pokušaj da se rezolucija o genocidu uvrsti na dnevni red Skupštine Srbije, u kojoj većinu čine Vučićevi transformisani radikali, bio je od početka osuđen na propast. To je svima jasno. Ali cilj Škrijelja i SDA nije bio prolazak rezolucije — cilj je bio proizvesti dramu. Stvoriti privid borbe. Zapaliti emocije. Prikriti nemoć.
Dodatni motiv ovog napada leži u lokalnoj politici Tutina, gdje SDA drži lokalnu vlast decenijama, ali uz sve vidljivije znakove propasti. Upravo tamo SPP polako ali sigurno postaje realna prijetnja – okupljajući razočarane birače i mlade ljude umorne od isprazne dvolične politike SDA.
Zato je Zukorlićev pokret za SDA postao najveća opasnost – ne u Beogradu, nego kod kuće. Napad na SPP u Skupštini nije bio samo ideološki pokušaj. Bio je strateški: pokušaj da se uguši rast konkurencije i zadrži monopol nad bošnjačkim biračkim tijelom. Ponajviše u Tutinu.
To je prava poanta – a Srebrenica je samo paravan.
Kada se duša trguje za glasove
Iza buke oko Srebrenice krije se jedna jednostavna, dirljiva istina: SDA više nije jedina opcija u Tutinu. Njena vlast se raspadala tiho, bez dramaturgije, iz godine u godinu. Tutin je primjer toga kako izgleda kada stranka drži vlast kao privatno vlasništvo.
Grad se prazni. Nezaposlenost je ogromna. Škole su devastirane. Partijsko uhljebljenje – to je jedino što funkcioniše sa ozbiljnošću. Sistemska korupcija je postala redovna praksa. Klijentalizam – redovito ponašanje vlasti. Ekonomska stagnacija je jedina konstanta. Sve – propada.
Kad se sve svede na parole, na slogane, na “pazi na identitet” – mladi odlaze. Jer identitet, ma koliko bio svetinja, nije hrana. Nije posao. Nije budućnost. Od identiteta se – jednostavno – ne može živjeti kada u gradu nema ništa za živjeti.
Zato je Srebrenica došla kao tema koja može mobilizovati emocije. Jer kada birač počne da pita “gdje su putevi?”, “gdje je voda?”, “gdje su poslovi?” – SDA treba izgovor. Trebа tema koja će učiniti da birač zaboravi gdje su voda ovih dana struja i voda. Trebа svečanost. Trebа govor o dostojanstvu dok se u stvarnosti pravi prodaja istoga.
Srebrenica je trebala biti tačka bez povratka. Trebalo je da bude lekcija o tome da je neka dostojanstva – neprekorna, neprodajna, zauvijek svetinja. Ali SDA je pokazala nešto drugo. SDA je pokazala da je sve prodajno. Čak i to. Kada se genocide koristi kao politički manir, kada se žrtve pretvaraju u biračke bodove, kada se najveća tragedija upotrebljava da se prikrijе najmanja neispunjena obaveza prema živima – to nije zaštita žrtava. To je njihovo obezvredjivanje. To je izdaja.
SDA će i naredne godine ponovo govoriti o Srebrenici. Biće suza. Biće govora. Biće rituala. A već sutradan, tamo gdje još drže vlast, sve će se vratiti na staro – dijeliće novac među svojima, ignorišući probleme građana i obezvređujući teme koje bi trebale biti svetinje. Tutin je najbolji primjer tog obrasca. Veliki govori kada se bliže izbori. Mali rezultati između izbora. Identitet kao izgovor za nerad. Nacionalizam kao alibi za neuspjeh.
Šta znači biti ozbiljan u politici?
Ozbiljna politika nije u tome što Škrijelj kaže u Skupštini. Ozbiljna politika bila bi u tome šta radi u Tutinu – da li popravlja i asfaltira puteve, da li osigurava vodu, da li otvara nova radna mjesta, da li štiti mlade od egzodusa.
Srebrenica zaslužuje boj – ali pravi boj, ne teatralni. Boj u kojem se ne koriste žrtve kao rekvizit. SDA Sandžaka to nije razumjela. Ili – što je gore – razumjela je savršeno, ali je odabrala lakšu taktiku: mučenje emocija umjesto rada na stvarima.
Na kraju, SDA je pokazala šta je – stranka koja koristi Srebrenicu kada joj treba, a zaboravlja je kada joj ne treba. Kada stranka — bilo koja stranka — koristi Srebrenicu kao oružje u lokalnoj bitci za vlast, ona pokazuje da joj Srebrenica nije bitna. Bitna joj je samo u trenutku kada joj treba politički poen. To nije politika. To je – licemjerje maskirano u nacionalnu borbu.
To je – izdaja, samo sa bošnjačkim akcentom.
Izvor: Sandzacke.rs