Ponekad su sandžački Bošnjaci, a i Bošnjaci uopšte, saučesnici i nepravedni akteri jednog kolektivnog grijeha – zaboravljanja, zapostavljanja, zanemarivanja i potiskivanja sjećanja, kao i neodavanja općenacionalnog pijeteta prema najvećim sinovima Sandžaka i najznačajnijim borcima za prava Sandžaka kao historijske regije i za prava i identitet sandžačkih Bošnjaka.
Piše: Esad Rahić
Od samog početka utemeljenja višepartijskog sistema sredinom 1990. godine, rahmetli Jusuf se aktivno uključio u politički život i cijelu svoju energiju, znanje i autoritet uložio u borbu za prava i identitet svog naroda i za status Sandžaka.
Ugledni profesor i sportista iz ugledne sjeničke porodice, koja prema doktoru Ejupu Mušoviću vjerovatno potiče od čuvene dubrovačke porodice Pucić, ostavila je neizbrisiv trag u historiji i Novog Pazara, gdje se nastanila.
Braća Pučić su imali još jednu odliku: svi su bili fakultetski obrazovani i spadali su u red fizički najljepših ljudi u Novom Pazaru i Sjenici. Pravi dubrovački gospari patriciji (aristokratska gospoda). Profesor Jusuf Pučić je na svim mitinzima SDA Sandžaka bio govornik i buditelj i preporoditelj nacionalne i političke svijesti sandžačkih Bošnjaka.
Bio je vatreni pristalica bošnjaštva i jedan od rijetkih djelatnika tog vakta i zemana koji je sa ponosom isticao da je Bošnjak i da mu je maternji jezik bosanski jezik. Do kraja života je bio dosljedni borac za ideje za koje je živio i kojima je život posvetio.
Bio je jedan od stalnih govornika na svim velikim javnim skupovima uz Sulejmana Ugljanina, Rasima Ljajića, Rizaha Grudu i moju malenkost. Jedno vrijeme sa nama je bio i doktor Kemal Brničanin.
Moram nešto reći; u to vrijeme se ogromna većina bošnjačkih intelektualaca plašila da izađe za govornicom i da javno nešto kaže u odbrani i afirmaciji svog naroda i sandžačke historijske pokrajine.
Zašto smo nas petorica stalno izlazili za govornicu i održali govore na svim tzv. mitinzima? Odgovor je vrlo jednostavan: Zato što se ogromna većina bošnjačkih intelektualaca plašila da izađe za govornicu, bojeći se da ne izgubi posao i da ne budu uhapšeni zbog svojih govora.
Sad su se svi uključili u politički život jer je bezopasno, čak zna da bude i korisno. I ne treba da budeš hrabar, dovoljno je da budeš poltron. Nas petorica smo jednostavno morali, i da nismo htjeli, održali bismo sve govore, jer drugi u Novom Pazaru nisu smjeli iz pomenutih strahova. Držali smo govore pred ogromnim masama naroda, a i narod i mi sa svih strana bili smo okruženi policijskim snagama.
Do kraja života rahmetli Jusuf je ostao srčani i odani borac za svoj narod i za njegova prava. Kada je preselio, odnešen je do mezarja sa tabutom prekrivenim zastavom Sandžaka. Sada su neki nebitni likovi mnogo bitniji i važniji od rahmetli profesora hadži Jusufa Pučića, velikog i hrabrog sina Sandžaka.
Da mu Allah Uzvišeni, inšallah, podari najljepše mjesto u Dženetu.