Kada je 1996. godine Stranka demokratske akcije (SDA) Sandžaka preuzela vlast u Tutinu, to je bila općina s ogromnim prirodnim potencijalom, mladom populacijom i snažnim građanskim duhom. Danas, gotovo trideset godina kasnije, od te slike nije ostalo ništa. Tutin je postao primjer kako se jedna zajednica može urušavati iznutra – polako, ali sigurno – dok vlast svodi upravljanje gradom na improvizaciju i propagandu.
Piše: Teufik Tahirbegović
Devedesetih godina Tutin je imao snove – o razvoju, turizmu, proizvodnji i obrazovanju. Danas, gotovo tri decenije kasnije, ti snovi su svedeni na – vodu, struju i asfalt. Sve ostalo je, čini se, sekundarno. U općini gdje je nekad postojala nada da će mladi stvarati, danas je glavna vijest da se “asfaltira prilaz zaseoku”.
Tutin je danas sjenovita slika onoga što je mogao biti. Gradska administracija, iliti narodski rečeno Općina, pretvorena je u zatvoreni dućan koji je bankrotirao. Lokalna samouprava prezadužena, a određeni pojedinci u vlasti i povezani s partijskim krugovima očigledno imaju koristi od sistema, dok se budžetski resursi teško raspoređuju. Dok narodu govore da nema para, čini se da njima novac nikada ne nedostaje.
Ali zato struja često nestaje, a voda dolazi na ratne obroke – jednom ili dvaputa dnevno se “ventil zavrće“ u centru grada, dok su visinski dijelovi grada, zanimljivo, stalno opskrbljeni. Tamo, kako se zna, živi jezgro glasačkog tijela SDA Sandžaka.
Partijski restoran umjesto općinske institucije
A dok narod čeka vodu i skuplja pare da popravi svoj put, rukovodstvo općine i njihovi partijski prišlepci svakodnevno sjede u obližnjem restoranu “Sahat kula” uz obilne gozbe hrane i pića. Ne kriju se. Ne stide se. Zašto bi? Kontrolišu sve – par lokalnih propagandnih medija, budžet, institucije, pa i narativ o tome ko je kriv za stanje u gradu. Uvijek je neko drugi odgovoran. Beograd. Opozicija. “Tehnički problemi”. “Naslijeđeno stanje”. Nikada – nikada! – oni sami.
Zgrada Općine Tutin danas sve više liči na zatvoreni dućan koji je odavno bankrotirao, a ne na središte javne uprave i instituciju koja bi trebala biti servis građana. Umjesto u kancelarijama, ključne odluke, prema riječima mnogih građana, donose se u “Sahat kuli”, gdje lokalni funkcioneri i njihovi sateliti svakodnevno kao u privatnom klubu moći, diskutuju o načinima upravljanja resursima i prioritetima u budžetu, kao da žive u paralelnom Tutinu – onom u kojem krize nema.
Lokalna samouprava je prezadužena, kažu. A istovremeno, pojedinci iz vlasti žive kao da su otvorili rudnik zlata. Voze skupa kola. Grade vile. Šalju djecu na studije u inostranstvo. I sve to – navodno – na platu lokalnog funkcionera. Dok općinski budžet tone u dugove, pojedinci bliski vlasti i partijski finansijeri nastavljaju da se bogate. Javnost više i ne postavlja pitanje kako – jer odgovor se odavno zna, samo se niko ne usuđuje da ga javno izgovori.
Grad u mraku, sela pod partijskim svjetlom
Apsurd tutinske svakodnevice najbolje se vidi noću. Dok se u samom centru grada i u najstarijim gradskim ulicama redovno isključuje javna rasvjeta – pa Tutin tone u mrak već u ranim večernjim satima – u brojnim selima na Pešteri i širom općine svjetiljke gore cijelu noć.
Ali tu priča tek počinje. Godinama se u Tutinu priča o nikada raskrinkanoj aferi sa sijalicama i svjetiljkama koje su misteriozno naplaćivane iz općinskog budžeta, a nikada nisu bile ugrađene prema planu. Računi su postojali, nabavke su sprovođene, ali svjetla – nigdje. Gdje su završile te sijalice, niko nikada nije objasnio. Jedino što se zna jeste da su, po nekom čudu, rasvjetna tijela najviše postavljana po selima gdje SDA Sandžaka ima stabilno glasačko uporište.
Tako je javna rasvjeta postala dio predizborne ponude – svojevrsni simbol lojalnosti i nagrade. Na selu se više ne dijele brašno i ulje, već svjetlo. Nije rijetkost da su lampe postavljene na štalama, pomoćnim objektima ili okrenute prema privatnim dvorištima članova i simpatizera SDA Sandžaka. To nije tehnički kvar, to je politička poruka – svjetlo kao nagrada, mrak kao kazna. Zato danas, u ironičnom kontrastu, Baćica, Boroštica i Kadiluk sijaju jače od Berlina, dok centar Tutina tone u tminu.
Asfalt kao politička metafora
U današnjem Tutinu asfalt više nije dokaz rada vlasti, nego dokaz njenog odsustva. Paradoksalno, najveći dio projekata asfaltiranja ulica i seoskih puteva nije rezultat djelovanja lokalne vlasti SDA Sandžaka, već angažmana opozicionih stranaka, prije svega Stranke pravde i pomirenja (SPP). Zahvaljujući njima, asfaltirani su neki putevi na Pešteri, najavljen je asfalt u selu Mojtir, a radovi se odvijaju i u gradskim ulicama.
Ono što bi, u uređenom sistemu, bilo prirodna obaveza općinske uprave, u Tutinu se pretvorilo u političku ironiju – opozicija popravlja ono što vlast godinama uništava. Ipak, taj odnos nosi gorak okus. Umjesto da je jasno delegitimišu, opozicione stranke svojim projektima kao da pomažu SDA Sandžaka da ostane na vlasti, održavajući privid funkcionalnosti i stabilnosti. U Tutinu, dakle, postoji opozicija – ali opozicija koja više pomaže vlastima nego što im odmaže. Kritike gotovo da nema, a politički sukobi svode se na forme i izborne kampanje, ne na suštinu.
Tek se u posljednje vrijeme SPP i njen lider Usame Zukorlić blago bude iz tog učmalog odnosa, započinjući otvoreniju kritiku lidera SDA Sandžaka Sulejmana Ugljanina. Njihovi odbornici u Skupštini općine Tutin počeli su da postavljaju pitanja i iznose kritike prema lokalnoj vlasti, ali je to, zasad, tek skroman početak političkog razbuđivanja.
Dugovi, placevi i pašnjaci – nova valuta tutinske vlasti
Brojne obaveze lokalne samouprave prema ustanovama i preduzećima čiji je osnivač Općina godinama se ne isplaćuju. Škole, vrtići, dom zdravlja, kulturne ustanove i javna preduzeća preživljavaju zahvaljujući improvizaciji i ličnoj požrtvovanosti zaposlenih, dok se iz Općine uporno ponavlja stara mantra — “nema para“. Često građani sami kreče i uređuju školske objekte, jer vlast jednostavno ne čini ništa. To nije privremeni problem, već sistemska praksa koja jasno pokazuje koliku su odgovornost i brigu vlasti izgubili za javno dobro.
Prevoznicima koji mjesecima prevoze učenike iz seoskih i gradskih područja umjesto novca se obećavaju placevi i parcele, koji su prethodnih mjeseci prevedeni iz pašnjaka u građevinsko zemljište. I nisu oni jedini — svima koji na bilo koji način rade na teret budžeta, od izvođača radova do partijskih dobavljača, obećava se zemlja umjesto novca.
Tako je stvoren novi model budžetskog poslovanja u Tutinu: zemljište kao mito, a budžet kao privatni sef. Na taj način, lokalna vlast ne samo da duguje svima, već je od dugova napravila politički alat za kontrolu i ucjenu. U sistemu gdje se placevima plaća lojalnost, a ne rad, javna uprava više nije instrument razvoja, već mreža interesne trgovine koja polako, ali sigurno, izjeda temelje grada.
Šta se zapravo dogodilo?
Na to pitanje odgovor nije samo politički, nego i kulturološki. Tutin je postao talac jednog modela vladanja u kojem se sve svodi na poslušnost, a ništa na odgovornost. SDA Sandžaka nije samo izgubila kompas – čini se da se vodi interesima očuvanja lojalnosti i stabilnosti sistema koji se hrani samim sobom, više nego javnog dobra. Ona više ne vlada zahvaljujući povjerenju, već zahvaljujući umoru naroda i mreži sitnih interesa. Tutin nije grad bez resursa – Tutin je grad bez sistema, bez odgovornosti i bez morala u upravljanju.
Ono što danas sebe naziva SDA Sandžaka u Tutinu nije politička partija. To je klasična interesna grupa sa partijskim programom. I najgore od svega – narod to zna. Vidi. Osjeća na svojoj koži. Ali iz godine u godinu, iz izbora u izbore, glasa za istu stranku. Iz straha. Iz navike. Iz lične koristi. Iz uvjerenja da “barem oni znaju naš jezik i našu vjeru”. Kao da je jezik bitniji od vode u slavini. Kao da je partijska knjižica jača od građanskog dostojanstva.
Tutin je danas grad bez perspektive. Mladi bježe. Stariji ostaju i čekaju – vodu, struju, promjenu. Ništa ne dolazi. Osim novih obećanja. Novih izgovora. U Tutinu je nestala vjera da se nešto može promijeniti. Ljudi više ne vjeruju ni institucijama, ni političkim partijama, ni liderima. Oni su naučeni da preživljavaju, ne da očekuju. Tutinac danas ne traži mnogo – traži da mu se ne laže, da mu se ne gasi svjetlo i da voda teče makar nekoliko sati dnevno. Ali čak i to postaje luksuz u gradu koji je decenijama davao sve – a zauzvrat dobio samo mrak i poniženje.
Grad koji je nekada imao snove, ambicije i energiju, pretvoren je u sivu zonu između opstanka i odustajanja. Najveći problem Tutina danas nije korupcija ni siromaštvo – nego psihološka rezignacija. Ljudi su izgubili osjećaj da pripadaju zajednici koja ima budućnost. I zato Tutin nije samo grad bez svjetla i vode – Tutin je grad bez nade. A kada nestane nade, svaka sijalica koja se upali postaje samo privremena iluzija svjetla u društvu koje je pristalo na tamu.
Možda je vrijeme da narod Tutina shvati ono što bi trebalo biti očigledno: oni koji te tretiraju kao podanika, ne zaslužuju da budu tvoji predstavnici. Možda je vrijeme da se upita: koliko još godina bankrota, koliko još ljeta bez vode, koliko još zima bez struje – prije nego što kažemo: dosta. Jer Tutin nije propao slučajno. Tutin je sistematski uništavan tokom tri decenije vladavine stranke koja je od građanskog duha napravila pustoš, a od perspektive – tugu.
Izvor: Sandzacke.rs