Dana 27. februara 1993. godine, popodnevni časovi donijeli su tamu koju nije donijelo vrijeme, nego mržnja (ne)ljudi. Ozloglašeni pripadnici Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, poznatiji kao horde zla, bahato ulaze u voz 671, uvjereni da je sve njihovo. U njihovim rukama toga dana nalazili su se i život i smrt nedužnih putnika.
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista
Štrpci postaju mjesto koje zvuči kao bezdan ljudskog zla i moralnog sunovrata. Zlostavljanje počinje odmah, bez riječi, bez milosti i bez ikakvog ljudskog obzira. Ljudi se izvode iz voza, vezuju im se ruke iza leđa i ponižavaju pred drugima. Put od stanice pretvara se u hod prema sigurnoj smrti, bez nade i spasa. Njihov jedini grijeh bilo je bošnjačko ime i prezime koje su nosili. Zločin nije bio slučajan, nego planski pripremljen i unaprijed osmišljen.
Vapaji, upozorenja i informacije upućeni su Ministarstvu odbrane SRJ, ali bez reakcije. Užički korpus Vojske Jugoslavije i drugi nadležni ostaju nijemi pred onim što slijedi. Dvadeset civila pogubljeno je sadistički, mučenički i uz krajnje poniženje ljudskog dostojanstva. Ubijani su pucnjem u potiljak, a jednoj žrtvi prerezan je vrat. Prije smrti opljačkani su i ostavljeni bez svega što su nosili sa sobom.
Najmlađa žrtva bio je Senad Đečević, mladić od samo sedamnaest godina. Teško je zamisliti da je tako mlad i krhak život oduzet na tako brutalan način. Milosti nije bilo ni za koga, ni za starije ni za mlađe. Država je ponovo pala na ispitu suočavanja sa zločinima nad Bošnjacima.
Državna bezbjednost ostaje simbol nemoći ili, bolje rečeno, saučesničkog ćutanja tog vremena. Zločin je decenijama ostao slabo prisutan u javnom prostoru i kolektivnom pamćenju. Komemoracije su uglavnom bile lokalne i bez šire društvene podrške. U Prijepolju stoji spomenik sa imenima stradalih, kao nijemi svjedok tragedije. Mnogi odgovorni nikada nijesu procesuirani niti izvedeni pred lice pravde.
Godine 1993. i 2026. nijesu se približile ni istini ni pravdi. Najmanje su se približile bolu koji porodice nose svakog dana. Posljednja stanica života postala je njihova konačna stanica smrti. Tamo su velikosrpski nacionalisti pokazali svoje pravo lice i razmjere zla. Neko je izgubio sina, neko oca, neko supruga; brat ili ujak više se nikada nijesu vratili. Bol je ostao velik i duboko ljudski, bez mogućnosti zaborava.
Sjećajući se stanice Štrpci, sjećamo se svakog imena i svake nedužne žrtve. Kajanje i bol ostaju kao jedino što je preostalo živima.
Moja, ali moja Crna Gora, ni danas nije bliža moralnoj odgovornosti nego tada. Nije bliža ni pravdi, ni saosjećanju, ni iskrenom suočavanju s prošlošću. Zato moramo govoriti i pisati o Štrpcima bez straha i bez zaborava. Kultura sjećanja je dug prema mrtvima i obaveza prema živima. Zlo mora biti imenovano, jer ćutanje i prećutkivanje rađa novo zlo. Ovo zlo imalo je ne samo ime nego i konkretna imena počinilaca.
Nebojša Ranisavljević osuđen je na petnaest godina zatvora, koje je odslužio. Mićo Jovičić osuđen je na pet godina zatvora za učešće u zločinu. Sud Bosne i Hercegovine osudio je osmoricu pripadnika VRS-a na kazne od trinaest do petnaest godina. Luka Dragičević oslobođen je zbog nedostatka dokaza, uprkos sumnjama. Milan Lukić optužen je za ovaj zločin, ali već izdržava doživotnu kaznu za druge zločine.
Presuda u Beogradu iz 2023. godine donijela je dodatne kazne za izvršioce. Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac osuđeni su na po deset godina zatvora. Dragana Đekić osuđena je na pet godina zatvora za učešće u zločinu. Apelacioni sud u Beogradu je 30. novembra 2023. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, koje je započelo početkom 2024. godine. U ponovljenom postupku izrečena je nova prvostepena presuda u oktobru 2025. godine, ali pravosnažna odluka još uvijek nije donesena.
Ovaj zločin ostaje otvorena rana savjesti i trajna opomena ljudskom rodu. U mjesecu ramazanu, mjesecu milosti i oprosta, uputite dove za nevino ubijene, čija je jedina krivica bila ime koje su nosili. Njihova smrt nije kraj, nego svjedočanstvo koje obavezuje nas žive.
Uzvišeni kaže: „I dosudi nam dobro na ovom svijetu i na onom svijetu – mi se, uistinu, vraćamo Tebi. A milost Moja obuhvata sve.“ (Kur’an, El-A‘raf, 156). Sjećanje na njih je čin pravde, a zaborav bi bio drugo ubistvo.
Voz 671 – Štrpci
Sedamnaest proljeća stalo je pred pragom života.
Voz 671 toga dana odvezao je djetinjstvo bez povratne karte.
Taj vagon bio je pun nevinosti koja nije slutila zlo.
U njega je ušla smrt u ljudskom obliku.
Ruke su svezane kao da i nevinost treba kazniti.
Pognute glave nosile su jaram tuđeg bezumlja.
Oči su lutale tražeći lice koje bi obećalo spas.
Suza je niz pogled padala nad dvadeset ljiljana toga dana, istrgnutih i odvedenih dželatima.
Koraci su nestajali u pravcu iz kojeg se niko nije vraćao.
Njihovi mezari stoje kroz magle na putevima tame.
Dlanovi su uzdignuti ka Gospodaru, koji jedini zna istinu.
Ramazan je i molim se sada za one koje je noć odnijela u tamu bez povratka.
Ne mogu oprostiti krvnicima koji su izabrali zlo umjesto čovječnosti.
( Pjesma posvećena žrtvama, a posebno najmlađoj žrtvi Senadu Đečeviću)