Pored parlamentarnih izbora 25. oktobra, Bošnjake samo dvije sedmice kasnije čeka još jedno glasanje, ovog puta za Bošnjačko nacionalno vijeće. Dok će pažnja javnosti narednih sedmica gotovo u potpunosti biti usmjerena na parlamentarnu izbornu utakmicu, izbori za BNV lako bi mogli ostati u njenoj sjeni, iako će se na njima odlučivati o instituciji koja ima sasvim konkretne nadležnosti i koja bi, po svojoj prirodi, trebala biti mnogo više od još jednog prostora za partijsko nadmetanje.
Autor: Fahrudin Kladničanin
SPP je već krenula sa prikupljanjem potpisa, a očekuje se da će isto učiniti i SDA Sandžaka i SDP, sa svojim novim-starim političkim licima. Moguće je da se pojavi i još neka lista, ali zasad se ne nazire ništa što bi ozbiljnije promijenilo poznati obrazac u kojem se za BNV godinama nadmeću uglavnom iste političke strukture. Zato se nameće jedno sasvim legitimno pitanje: zašto svoju listu ne bi kandidovali i pazarski studenti?
Ako je studentski pokret već pokazao da postoji politička energija izvan klasičnih partijskih struktura, zašto bi se ta energija završila 25. oktobra? Parlamentarni izbori nisu jedino mjesto na kojem se politika vodi, niti je političko djelovanje nužno vezano samo za političke partije. Naprotiv, ako se govori o promjenama, drugačijem načinu političkog djelovanja i potrebi da se u javni život uključe ljudi koji do sada nisu bili dio etabliranih struktura, onda je Bošnjačko nacionalno vijeće sasvim logičan prostor u kojem bi se takva ideja mogla provjeriti.
BNV nije parlament Srbije, niti je još jedan nivo lokalne vlasti. To je institucija manjinske samouprave sa zakonski utvrđenim nadležnostima u četiri oblasti koje su za Bošnjake od neposrednog značaja: obrazovanju, kulturi, informisanju i službenoj upotrebi bosanskog jezika i pisma. Kada se to prevede sa jezika zakonskih formulacija na svakodnevni život, govorimo o nastavi na bosanskom jeziku, udžbenicima i obrazovnim sadržajima, očuvanju kulturnog naslijeđa i identiteta, informisanju na maternjem jeziku i stvarnoj mogućnosti korištenja bosanskog jezika u institucijama.
To su, dakle, pitanja koja bi jedna ozbiljna generacija mladih ljudi morala imati na svom dnevnom redu. Kakav je položaj učenika koji pohađaju nastavu na bosanskom jeziku, kakvi su udžbenici, ko proizvodi obrazovne sadržaje, šta se radi na očuvanju kulturnog naslijeđa, koliko ima kvalitetnog informisanja na bosanskom jeziku i koliko se taj jezik zaista koristi u institucijama? I, možda najvažnije, šta će od svega toga ostati za deset ili dvadeset godina ako se o tim pitanjima nastavi govoriti uglavnom u vrijeme izbora?
Upravo bi tu studentska lista mogla pronaći svoj prostor. Ne zato što studenti automatski znaju više od drugih i ne zato što im sama činjenica da su mladi daje pravo na politički prostor, nego zato što bi mogli pokušati ponuditi drugačiji model djelovanja i vratiti fokus na ono zbog čega BNV, zapravo, postoji. Ako već postoji generacija koja traži odgovornost institucija i drugačiji odnos prema politici, onda bi bilo zanimljivo vidjeti šta bi ta generacija uradila kada bi dobila priliku da sama uđe u jednu od tih institucija.
Jer problem nastaje onda kada se BNV počne posmatrati kao još jedan politički plijen. Jedni prebrojavaju vijećnike, drugi računaju ko je s kim, treći govore o bošnjačkom jedinstvu, četvrti objašnjavaju ko je koga izdao, a pitanja obrazovanja, kulture, informisanja i jezika ostaju negdje između političkih konferencija, izbornih kampanja i međusobnih optužbi. A upravo su to oblasti zbog kojih BNV ima smisla i zbog kojih bi građani trebali imati razlog da izađu na izbore.
Naravno, studentska lista ne bi imala nikakav smisao ukoliko bi bila samo još jedan slogan o promjenama. Ako bi se odlučili na takav korak, studenti bi morali ponuditi program, ljude i jasne odgovore na pitanja šta bi radili u mandatu. Morali bi pokazati da među njima postoje ljudi spremni da se ozbiljno bave obrazovanjem, kulturom, informisanjem i jezikom, ali i da razumiju da je jedno govoriti o promjenama, a sasvim drugo četiri godine sjediti u instituciji, donositi odluke, pregovarati, trpjeti pritiske i odgovarati građanima.
Tu se, zapravo, vidi razlika između političkog protesta i političkog djelovanja. Protest može pokrenuti energiju i otvoriti pitanja koja su dugo bila potiskivana, ali institucija traži mnogo više: program, organizaciju, ljude, strpljenje i odgovornost. Upravo zato bi eventualna studentska lista za BNV bila zanimljiv test i za same studente. Ne samo koliko su spremni kritikovati postojeće, nego koliko su spremni ponuditi nešto što može funkcionisati kada se kamere ugase, izbori završe i počne svakodnevni institucionalni posao.
A vremena za razmišljanje nema mnogo. Svi politički akteri trenutno su gotovo potpuno usmjereni na parlamentarne izbore 25. oktobra, dok će prava kampanja za BNV praktično početi tek kada se ta izborna noć završi. Do 8. novembra tada će ostati manje od dvije sedmice, a građani će već biti prilično umorni od političkih poruka, skupova, plakata, obećanja i međusobnih optužbi. Interesovanje za izbore za BNV i inače je manje nego za parlamentarne izbore, pa će jedan od najvećih izazova biti kako ponovo zainteresovati ljude za još jedan izlazak na birališta.
Možda je upravo to prilika za nešto drugačije. Za listu koja neće pokušavati da nadglasa sve ostale, nego da otvori pitanja koja će ostali morati čuti. Za listu koja neće građanima objašnjavati ko je veći Bošnjak, ko je veći patriota i ko ima dužu političku biografiju, nego će ih pitati šta očekuju od institucije koja treba da predstavlja njihove interese u oblastima obrazovanja, kulture, informisanja i jezika.
I ne treba zaboraviti jedan detalj iz vremena studentskih protesta. Bošnjačko nacionalno vijeće tada je otvorilo prostorije svog Glavnog ureda za ljude koji su dolazili u Novi Pazar i kojima je bio potreban smještaj. Možda to na prvi pogled djeluje kao sporedna epizoda, ali u ovoj priči ipak nije nevažna. BNV je tada, makar simbolički, otvorio svoja vrata studentskom pokretu.
Sada bi studenti mogli pokušati uraditi nešto obrnuto: otvoriti vrata BNV-a sebi.
Ne da bi zauzeli jednu instituciju, niti da bi samo zamijenili jedne političke predstavnike drugima, već da bi pokušali provjeriti može li nova generacija u institucionalnom prostoru uraditi nešto drugačije. Jer ako se politička energija završi samo na ulici, protestu ili jednom izbornom danu, prije ili kasnije će je preuzeti neko drugi. Ako se, međutim, pretvori u program, listu, mandate i instituciju, onda počinje sasvim druga priča.
Zato pitanje za pazarske studente možda više nije treba li se baviti politikom. Ako već žele mijenjati način na koji se politikom bavi, onda je pitanje koliko dugo mogu ostati izvan institucija u kojima se o njihovim generacijama, njihovom jeziku, obrazovanju i kulturnom identitetu donose odluke.
Parlamentarni izbori 25. oktobra bit će jedna utakmica. Ali 8. novembra dolazi druga.
I možda bi upravo na toj drugoj utakmici studenti mogli pokazati da njihova priča nije počela i da se neće završiti jednim izbornim danom.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije Sandžačkih)
Izvor: Sandzacke.rs