Jedna od rijetkih opština koja nije okusila rat, a opustošena je kao da jeste – to je naš Tutin. I to ne slučajno, već sistematski, planski i nemilosrdno.
Piše: Zaim Redžepović
Da je kojim slučajem Tutin ostao svoj, da se nije desila ova duga okupacija pod izgovorima patriotizma i vjere – sigurno bismo danas imali manje dugova, više zemlje, više institucija, čistu vodu za piće, fabrička postrojenja, više stanovnika, uređen trg, bistre rijeke, i ono najosnovnije – trotoare dostojne čovjeka.
Možda nekome zvuči čudno, ali bilo bi nam bolje da smo stali, ili se čak vratili nazad. Jer ono što danas imamo – to nije razvoj. To je obmana.
Istina je da danas ima više zgrada, više kvadrata. Ali te zgrade niču na zemlji koju smo mi prodali – jeftino, nepravedno, protiv sebe. Na toj našoj zemlji iznikli su tuđi stanovi – skupi, nedostupni običnom čovjeku. Privatni.
Da, ima i više ulične rasvjete – ali i to je uglavnom darovano “zaslužnima”, podobnima, partijski lojalnima. Asfaltiranih ulica ima – ali često ne državnim sredstvima, već novcem mještana, roditelja, ljudi koji su sav svoj život ostavili po tuđim bauštelama da bi im djeca makar jednom godišnje mogla u selo doći bez blata do koljena.
Ima više telefona, aplikacija, “gotovih pita” i televizijskih programa. Ali nema više temelja. Nema onoga što zajednicu čini živom – zajedničkog dobra. Nema više Tutina.
Sve ono što nas je držalo na okupu – voda, zemlja, zgrade, javne površine, čak i sjene drveća – prodato je. Oteto. Zarobljeno.
Nekolicina privilegovanih, pohlepnih ljudi – koji su godinama marširali pod zastavama stranke i vjere – pretvorili su javno u privatno, zajedničko u lično, i izbrisali tragove našeg postojanja u vlastitom gradu.
Ispod svega – stoji političko-kriminalna hobotnica. Upravlja se iz Novog Pazara, ali ruši i devastira Tutin. To je organizovana pljačka jednog grada.
Zato danas Tutin liči na bolesnog čovjeka – duša mu je na jeziku, tijelo iscrpljeno, zemlja ga vuče, a ni mezar više nije njegov. Sve je već ranije prodato.
Zato vjerujem – da bi nam zaista bilo bolje da se vratimo unazad. Ne da bježimo od budućnosti, već da je izgradimo ispočetka.
Da se pozabavimo temeljom. Da vratimo ono što su nam oteli – zemlju, rijeku, fabriku, trg, nadu. Pa kad to vratimo, kad vratimo naša “tri ara”, naš zaboravljeni temelj – lako ćemo onda zidati spratove.
Ali bez temelja – Tutin će i dalje padati. A mi sa njim.
Izvor: Sandzacke.rs