Vjersko i političko zajedništvo na Trgu Gazi Isa-bega u Novom Pazaru, potpisana Povelja o jedinstvu Islamske zajednice, osmijesi za istim stolom, sve to djeluje kao zatvaranje jednog dugog i bolnog poglavlja. Za mnoge vjernike, posebno starije, ovi prizori izazivaju pravo olakšanje, možda čak i suze, jer su dvadeset godina čekali da vide ono što se dugo činilo nemogućim. I to olakšanje je razumljivo, ljudsko, potpuno zasluženo.
Autor: Nedžad Smailagić, izvršni urednik Portala Sandžačke
Ali baš zato što je bol bio tako dubok i tako dugotrajan, dopustite da postavimo pitanje koje ovi lijepi trenuci sami po sebi ne rješavaju: da li jedinstvo, i vjersko i eventualno političko, uopšte može biti trajno dok isti ljudi koji su decenijama, svjesno ili nesvjesno, kumovali podjelama, ostaju na čelu istih institucija koje su te podjele proizvele i održavale?
Ovo pitanje nije usmjereno protiv pomirenja. Naprotiv, dolazi upravo iz želje da to pomirenje potraje, da ne bude još jedna lijepa fotografija koja će za nekoliko godina postati samo uspomena, dok se ispod površine nastavlja ista, stara logika. Jer rukovanje je gest, lijep, dirljiv, dugo čekan gest, ali ostanak na funkciji je politika. A upravo politika odlučuje da li će se nešto stvarno promijeniti u načinu na koji institucije tretiraju one koji misle drugačije, ili će stara logika samo obući novo, ljepše odijelo.
Kada je riječ o političkoj sceni, potrebno je reći nešto sasvim ljudski razumljivo: generacija koja je odrasla u sukobu, koja je cijeli svoj politički život gradila kroz odnos prema suparnicima unutar iste zajednice, teško da može preko noći postati najbolji graditelj potpuno novog poglavlja.
Ne zato što ti ljudi nisu sposobni da se rukuju kada prilika to zahtijeva, upravo smo vidjeli da mogu, nego zato što je njihov politički identitet, njihova podrška, cijela njihova javna priča godinama bila izgrađena na postojanju te podjele, a ne na njenom prevazilaženju. Teško je, gotovo nemoguće, tražiti od nekoga da bude glavni glasnogovornik pomirenja kada je čitav njegov politički život bio posvećen suprotnom.
Slično, možda i teže pitanje, postavlja se prema vjerskom rukovodstvu. Stiče se utisak da su tokom godina institucionalnog raskola pojedini predstavnici obje strane Islamske zajednice koristili svoj vjerski autoritet na način koji je nadilazio legitimnu odbranu vlastite institucije i prelazio u otvoreno obilježavanje ljudi na drugoj strani kao manje vrijednih, čak i nelegitimnih vjernika.
Ako je muftija Mevlud Dudić, kao i bilo koji drugi visoki predstavnik bilo koje od dvije nekadašnje strukture, zaista bio dio takve retorike, onda je sasvim ljudski i sasvim opravdano zapitati se, može li osoba koja je godinama bila jedan od glasova te podjele istovremeno biti i najuvjerljiviji simbol njenog kraja?
Ovim se ne tvrdi da se to dogodilo tačno na određeni način, jer bi za takvu tvrdnju bilo potrebno precizno navesti konkretne izjave i njihov kontekst, ali javnost ima puno pravo tražiti taj uvid i to objašnjenje prije nego što prihvati priču o potpunom i iskrenom pomirenju kao gotovu stvar.
Zamislite, na trenutak, mladog čovjeka ili mladu ženu u Novom Pazaru koji su odrasli slušajući, sa jedne ili druge strane, da su ljudi iz susjedne džamije, možda čak i njihovi rođaci ili komšije, nekako “pogrešni” vjernici. Ta djeca su danas odrasli ljudi.
Nose sa sobom nešto što nisu birali, podozrenje usađeno tuđim riječima, dok su oni koji su te riječi izgovarali danas nasmijani, spremni da kažu kako je sve to sada prošlost. Za tu djecu, sada odrasle ljude, prava poruka pomirenja nije rukovanje njihovih nekadašnjih autoriteta, nego iskreno priznanje da im je nanesena šteta koju niko nije tražio da nose.
Ono što bi bilo pošteno i human reći jeste sljedeće: jedinstvo koje grade isti ljudi koji su gradili podjelu nosi u sebi rizik da ostane samo institucionalni dogovor, papir i fotografija, a ne stvarna promjena kulture unutar zajednice.
Prava provjera novog jedinstva u Sandžaku neće se desiti na sljedećem zajedničkom skupu, nego onda kada dođe vrijeme da ljudi koji su decenijama, svjesno ili nesvjesno bili dio podjela, budu spremni da, iskreno i bez otpora, naprave mjesto,za novu generaciju. Za ljude koji nisu opterećeni ličnim računima iz devedesetih i dvijehiljaditih, koji nisu javno vezani za konkretne riječi koje su produbljivale rascjep, i koji mogu graditi povjerenje bez tereta prošlosti koji stara garda, htjela ona to priznati ili ne, nužno nosi sa sobom.
Ovo nikako ne znači da stara garda treba biti prognana iz javnog života preko noći, niti da njihovo iskustvo i ono što su gradili nema nikakvu vrijednost. Mnogi od njih su, uostalom, dali i ono dobro što danas postoji u Sandžaku. Ali svaka zdrava zajednica, politička i vjerska, mora imati prostor i mehanizam za smjenu generacija koji ne zavisi isključivo od dobre volje onih koji trenutno drže vlast ili autoritet.
Ako je zaista došlo vrijeme jedinstva, onda je došlo i vrijeme da se otvoreno, bez uvrijeđenosti i bez straha, govori o tranziciji. Ne kao o kazni za prošlost, nego kao o jedinom stvarnom jamstvu da se ta ista prošlost nikada više neće ponoviti.
Sandžak je čekao skoro dvije decenije da vidi pomirenje. Ne bi trebalo, i ne zaslužuje, da čeka još toliko dugo da vidi i stvarnu, iskrenu promjenu generacija, onu koja bi konačno to pomirenje pretvorila u nešto trajno, a ne samo u lijepu uspomenu iz augusta 2026. godine.
Izvor: Sandzacke.rs