Deceniju nakon odlaska Velimira Bate Živojinovića potvrđeno je pravilo da samo rijetki pojedinci uđu u film, a još rjeđi ostanu zauvijek. Ali najrjeđa je ona glumačka vrsta koju publika nosi u sebi poput preživljenog rata. Zato Valter nikada nije bio samo glumac. Niti samo Velimir Bata Živojinović.
Piše: Prof. dr. Esad Kučević
Uprkos novim čitanjima prošlosti, Valter je ostao posljednja velika iluzija hrabrosti s ljudskim licem. Iluzija da grad može imati srce, da dim, granate, izdaja, vozovi, mrtvi drugovi i promrzli zidovi još mogu sačuvati unutrašnju svjetlost koju historija nije uspjela ugasiti.
Kineska publika nije gledala partizanski film. Prepoznala je novu monoteističku religiju, vjeru u otpornost. Kina je u Valteru vidjela nešto što Balkan nikada do kraja nije razumio o sebi: da postoje junaci koji nisu heroji zato što pobjeđuju, nego zato što ostaju. I kada je sve izgubljeno. I kada su prodani.
I kada više niko ne zna da li čovjek još brani grad ili grad brani posljednje ostatke čovjeka u njemu. Zato je “Valter brani Sarajevo“ tamo postao više od filma, pa čak i više od ideologije koja ga je rodila. Jer ideologije umiru, a mitovi nadžive svoje tvorce.
A Bata je bio stvoren za mit. Ne zbog glumačke perfekcije, jer nije bio virtuoz poput Rade Šerbedžije, niti demonski rafiniran kao Mustafa Nadarević ili Petar Kvrgić. Nije imao prirodnost Danila Bate Stojkovića ni sirovu autentičnost Pavla Vuisića.
Nije nosio Šekspira kao kraljevsku bolest u glasu niti znao praviti filigranske pukotine u tišini poput velikih evropskih art glumaca. Imao je nešto opasnije. Imao je lice čovjeka kojem vjeruješ kada kaže: “Ne boj se.“ To je urođen talenat, rjeđi od genijalnosti. Genijalnost fascinira, ali povjerenje spašava.
Zato je kamera voljela harizmatičnog Batu kao što umorni vojnici vole vatru. Nije on glumio narod, iako je izgledao kao da je iz naroda izliven, poput bronzanog spomenika koji je nekim čudom prohodao. Njegovo lice nije bilo lice umjetnosti, nego lice kolektivnog sjećanja.
Na njemu si mogao vidjeti rudare, konduktere, ratnike, pijance, očeve koji šute za stolom i ljude koji nikada nisu naučili govoriti o emocijama osim kroz cigaretu i pogled kroz prozor. U tome je bio bliži Džonu Vejnu nego evropskim glumačkim aristokratama. Nije dominirao poetikom revolvera, nego težinom prisustva. Kada Bata uđe u kadar, kadar postaje teritorija.
Uloga Valtera ipak je obilježila njegovu kolosalnu karijeru do kosti i urezala se u njegov DNK originalnošću otiska kažiprsta. U kineskoj imaginaciji Valter nije branio Sarajevo. Branio je ideju da se čovjek ne smije predati mašini. Tu negdje film prestaje biti film i postaje metafizika. Jer svaki veliki ratni film zapravo govori samo o jednoj stvari: kako ostati čovjek kada epoha od tebe traži da postaneš zvijer.
Možda je upravo zato kineska publika zavoljela Batu više nego Jugoslavija. Narodi koji su preživjeli kolektivne traume instinktivno prepoznaju lica koja nose historiju kao ožiljak. U njegovoj šutnji bilo je više istine nego u hiljadama političkih govora.
Dok su drugi glumili ideju heroja, Bata je djelovao kao čovjek koji je previše umoran da bi lagao. A umor je ponekad najpoštenija emocija. Zato njegova filmografija danas izgleda kao groblje jedne države koja više ne postoji: “Kozara“, “Bitka na Neretvi“, “Sutjeska“, “Most“, “Balkan ekspres“, “Lepa sela lepo gore“…
To nisu samo filmovi. To su fosili jedne emocije, nostalgije za državom koja danas možda postoji još samo u muzici, u mirisu starih kina, u požutjelim fotografijama mora i u očima ljudi koji se više nikada neće složiti ni oko čega, osim oko jednog trenutka kada se na televiziji pojavi Bata i svi na sekundu zašute.
Jer neke glumce gledamo. Neke nastanjujemo.
Ali svaka legenda ima svoju tamu i tu ovaj tekst mora biti pošten. Bata nije ostao čist od historije. Njegovo približavanje režimu Slobodana Miloševića ostalo je kao mrlja koju ni film nije mogao oprati. To je ona jeziva tačka u kojoj umjetnik povjeruje da može preživjeti blizu vlasti, a da ne izgori od njenog plamena. I nije izgorio odmah, nego sporo, iznutra.
Možda zato njegova pozna pojava nosi neku čudnu tugu, kao da je i sam shvatio da između filmskog rata i pravog rata stoji provalija prepuna mrtvih ljudi. Boris Dvornik mu je to govorio. Historija mu je to govorila. Tijelo mu je to govorilo. Ali čovjek rijetko sluša na vrijeme.
Ipak, čak ni ta greška nije uspjela ubiti Valtera. Publika ponekad odvaja umjetnost od čovjeka gotovo religioznom okrutnošću. Mit nastavlja živjeti čak i kada se njegov tvorac umori, posrne ili politički zaluta. U tome ima nečeg surovog, ali i vječnog. Umjetnost često nadživi moralnu biografiju umjetnika.
A onda dođe smrt. Dvadeset drugog maja 2016. godine zatvorile su se oči čovjeka koji je stotinama puta umirao na filmu, ali je prvi put zaista nestao. Ipak, nije. Jer postoje glumci koji ostanu u arhivi, a postoje i oni koji ostanu u nervnom sistemu naroda. Bata pripada ovim drugima.
Ako danas negdje u Pekingu, Šangaju ili među starijim kineskim generacijama neko izgovori “Valter“, to nije nostalgija za Jugoslavijom. To je nostalgija za vremenom kada se vjerovalo da jedan čovjek još može promijeniti tok historije. Da grad ima dušu. Da otpor ima lice. Da hrabrost nije ironija.
Možda je upravo to najveća tragedija našeg vremena, što više ne vjerujemo u takve ljude.
Danas su heroji algoritmi. Nekada su nezaboravni junaci imali podočnjake, cigaretu i glas Velimira Bate Živojinovića.
I zato on ostaje. Ne kao savršen glumac. Ne kao savršen čovjek. Nego kao posljednji veliki dim iznad bioskopa jedne zemlje koje više nema.
Valter. Zauvijek.
Stavovi izrečeni u tekstu su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije.