Burdžović je bio rijetka kombinacija vizionara, inteligencije i hrabrosti da svoje stavove iznese javno i bori se za njih do kraja.
Piše: Edin Smailović
U Bijelom Polju, 11. febuara rođen je Rifat Burdžović Tršo. Negdje se kao godina rođenja pominje 1913. godine, a negdje 1915. godina. Ali, jedno je sigurno, a to je datum rođenja. Rifatu Burdžoviću sudbina nije bila nimalo naklonjena. Rođen je u siromašnoj porodici u kojoj nažalost brzo ostaje bez roditelja. Pripada marginalizovanoj zajednici, koja je odlaskom Osmanlija bačena na marginu društvenog uticaja.
Srećom, Rifat je imao amidžu Murata Burdžovića, bjelopoljskog trgovca i dobrotvora, kasnije predsjednika bjelopoljskog pododbora muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Gajret”.
On uviđa da je Rifat veoma inteligentno dijete i šalje ga na školovanje u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju.
Kako to biva sa ljudima koji nose izrazitu nadarenost, ako im odškrineš vrata, oni kroz taj mali prostor usisaju cijeli poznati svijet. I odista, Rifat nije bio samo dobar đak. Rifata su zanimali sport, muzika, gluma. Tako će Rifat biti član fudbalskog kluba “Jedinstvo” koje je osnovano 1933. godine. Sviraće u orkestru medrese, a zajedno sa Junusom Međedovićem odigraće jednu od glavnih uloga u “Hadži Loji”, Gajretovoj pozorišnoj predstavi u Bijelom Polju .
Život će ga iz Skoplja odvesti u Beograd gdje upisuje pravo. Upravo će boravak u Beogradu biti posebno važan za njegovo članstvo u partiji i kasniji uspon u njenoj hijerarhiji.
Burdžović će se 1934. godine učlaniti u Komunističku partiju Jugoslaviji i to će na kraju i odrediti njegovu sudbinu. Tokom predratnog perioda bio je hapšen i zatvaran više puta.
Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata, odmah se uključuje u organizovanje ustanka. Po nalogu partije dolazi u Bijelo Polje gdje formira novi Okružni komitet KPJ za Sandžak. Učestvovaće u mnogim borbama širom Jugoslavije sve do pogibije u noći sa 2.na 3. oktobar 1942. godine.
I tu će Rifat Burdžović iz smrti direktno otići u legendu.
Rifat Burdžović Tršo će među prvima u novoj Jugoslaviji biti proglašen za Narodnog heroja ukazom AVNOJ-a od 25. septembra 1944. godine.
Ali, i da Rifat Burdžović zajedno sa svojim prijateljima i saborcima, Volođom Kneževićem i Tomašom Žižićem, tu noć 1942. godine nije otišao u smrt, nažalost sam skoro siguran da ako bi i preživio rat, teško da bi preživio ono što je došlo poslije njega.
Burdžović je bio rijetka kombinacija vizionara, inteligencije i hrabrosti da svoje stavove iznese javno i bori se za njih do kraja. To je svakog na ovim prostorima, bez obzira na sistem i epohu u kojem živi, unaprijed osudilo na smrt. Njegov nesalomivi karakter bi ga prije ili kasnije doveli u sukob sa sistemom koji je u prvim poslijeratnim decenijama posebno surovo upravljao upravo na prostoru Sandžaka i Kosova.
Istina je da su nove komunističke vlasti učinile puno da kroz imena škola, ulica, trgova, studentskih domova, očuvaju sjećanje na Trša. Tršo je bio toliko velik da se niko nije usudio do danas promijeniti ime ulice ili ustanove koja je ponijela njegovo ime. I dok su širom bivše Jugoslavije “padale” ulice sa Titovim imenom, Tršo se održao sve do danas.
Ali ono što je puno važnije, jeste implementacije misije i vizije koju je Burdžović imao za ove prostore. E tu je nažalost sve prestalo sa njegovom tragičnom smrću. Političari su i tada, kao i danas zloupotrebljavali njegov lik i djelo, dok ga je običan svijet volio i oplakivao i u uskim i zatvorenim krugovima raspravljao uz ono obavezno: “Ne bi nam ovako bilo da je Rifat ostao živ”. Tako je nažalost Rifat postao alibi i za našu nesposobnost, kukavičluk, inferiornost. Sve smo to delegirala na njegov konto, jer zaboga ostali smo sami na vjetrometini istorije.
To je obilježilo socijalistički period.
Ni dolazak višestranačja nije donio neku kvalitativnu promjenu kada je u pitanju vrednovanje njegove političke misli. A iskreno i kako bi? Tršo je kao što rekoh bio vizionar, a to je podrazumijevalo da moramo sebi dozvoliti ponekad da nam je glava u oblacima. Burdžović je prije skoro stotinu godina govorio o potrebi socijalne jednakosti, o pravima žena, o tome da su vjerske i nacionalne posebnosti bogatstvo a ne balast. I to sve u jednoj sredini u kojoj je nepismenost bila među najvišim u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, koja je takođe bila jedna od najzaostalijih zemalja Evrope u tom periodu.
Ono što cijelu stvar čini poraznom je što je i danas isto stanje. I sa jedne i sa druge strane granice su najsiromašniji krajevi Crne Gore i Srbije. I Crna Gora i Srbija su i danas među najzaostalijim zemljama Evrope. Politička elita je i danas inferiorna i nesposobna, opterećena svojim ličnim poslovnim interesima.
Niko od relevantnih političkih stranaka se iskreno ne bori za ono za šta se formalno zalaže. I naravno, odgovor je u tome što Burdžovićem san o preobražaju ovog prostora, koji je prvenstveno od nas zahtijevao promjenu svijesti, nikada nije zaživio.
Između ostalog, i to je razlog marginalizacije ovih prostora, iako to naravno nije jedini.
Na kraju, trenutno se ne vide ni političke stranke, a ni pojedinci koji bi sudbinu Sandžaka, a koji se ubrzano iseljava u svim pravcima, okrenuo u drugom smjeru.
Razlika je samo što danas nemamo nikoga za koga bismo kao za Trša rekli: “Da je on ostao živ ne bi ovako bilo”.
Danas nam je ostalo da za sve naše promašaje jedino možemo kriviti sebe.
Za utjehu nam ostaje lik Rifata Burdžovića Trša, mladog, nasmijanog, hrabrog, dostojanstvenog, zagledanog u budućnost.
Sve ono što mi danas nijesmo i pitam se da li ćemo ikada biti.
Tekst je prenijet sa portala Al Jazeera Balkans.