Laž je postojeće sredstvo politike u svim vremenima. Ali samo kao diskretni začin u obavljanju pretežno prljavih radnji. Bez laži, vještina mogućeg bila bi samo utopija. Churchill je tvrdio da političare i ljubavnike jedino obmana drži tamo gdje jesu, istina bi razbila zabludu o moći u oba slučaja.
Piše: Ljubodrag Stojadinović (Peščanik)
Dobra laž izgleda vjerovatnije od onoga što zaista jeste. Ali, ništa nije bizarnije, pa ni opasnije od glupe prevare koja se uporno opravdava novim lažima. Ako laž postane neizbježno sredstvo vladavine, odatle potiče nasrtaj na društvo kako bi kapitalna obmana bila nasilno zataškana.
Vidjeli smo Dačića Ivicu, policijskog ministra, u ulozi mutivode u vrelom loncu. On je vrlo masno lagao, nimalo uvjeren u to što govori. Mucao je, zapadao u nove zamke, da bi uvijek iznova, priznajući prethodne prevare, izricao novu.
Njegovo pokazivanje pred nečim što bi moglo biti zvučni top, ali i nešto drugo, neuporediv je policijsko-politički vodvilj, kao parče komedije zlobne zabune. “Nemamo ništa slično“, rekao je Ivica Dačić, “bar ja ne znam.“ U stvari imamo, ali je u magacinima. Stoji tamo zapakovano i prašnjavo. Nikada ga nismo iznosili, stoji tamo… Pazi sad, evo ga i na ulici, na ovom vozilu. Šta je bre ovo? Nije upotrijebljeno, taman posla, zakon to ne dopušta. Na ovome je iscurila baterija, nepažnjom rukovaoca. Nije pazio, eto… Na drugome nije iscurila, mislim ta baterija, ali posada ne ume da rukuje, nisu ga ni testirali, ne znaju šta je to, nekakav megafon valjda! Dakle, ništa nije upotrijebljeno, ničega nije bilo. Kakav zvučni top, ma hajte, molim vas! Ako i jeste, ja to ne znam. Kako bih mogao da znam?
Svojom konfuzijom na granici mračnog estradnog šarma, Dačić je zadao prilično bolan udarac tiraninu, koji je već davno otporan na moral i druge bitne ljudske odlike. Obojica su uhvaćeni u krivotvorenju stvarnosti koja proizvodi opasne zaplete i provocira silu da bi laž bila uterana u ljude kao instrument opšte kontrole. Tu se Franc Kafka i George Orwell nalaze na istom poslu: ministarstvo istine je mentalna institucija u vodećem razorenom mozgu, koji istovremeno nalaže procese za sve koji su vidjeli laž.
Formirana je podobna grupacija koja iz svog rova brani laž i negira teroristički zločin koji je neporeciv. To je posebna snaga za apologiju nasilja i podršku nasilniku koji nije u stanju da uoči svoje potpuno ljudsko propadanje. Iz takvog stanja pogoršanog deluzijama o obojenoj revoluciji – napad svim sredstvima na građane mogao bi se smatrati odbranom Srbije. Ali prije svega očuvanjem vladarske utvare koja je politički pokojna i već se osjeća zadah raspadanja.
Ogroman protest bi morao da izazove njegovu terminalnu skrušenost i spremnost za neku vrstu spasenja. Bježanjem ili predajom, svejedno. Umjesto toga, negiranjem zločina prikazana je uvjerena da je preživjela i presabrala se, namjerna da zla djela tek čini, makar posljednjom voljom.
To je sažet bilans ovdašnje traume koji izaziva zebnju. Sve što mu pomaže da nas drži na nišanu u njegovim je rukama. Bivša ličnost je pocepana u više samoljubivih varijanti, a sve su ujedinjene u uvjerenju da je Srbija njegova i puna sopstvenih neprijatelja.
Njegovu tešku oštećenost svakako su uočile dvije važne žene iz Evropske unije. Ali one gledaju kroz njega, kao u simbol nepostojeće stabilnosti. Ne vide Srbiju na samoj granici unutrašnjih sukoba, niti razorne učinke svog užasnog miljenika u tome.
On se vraća iz Brisela uvjeren da mu je sve dopušteno i da može da pojača pritisak, da bude silovit i svirep prema studentima, opoziciji, novinarima i kritičarima. Da pošalje policiju na fakultete i počne masovno da hapsi sve koji su uočili da je režim one noći upotrijebio opasno, podmuklo oružje za mučenje naroda.
Srbija i njeni građani su se poslije ozbiljnog otpora ponovo našli u zatvorenom kazanu, u klaustrofobičnom simboličkom zatvoru, u ustajalom zraku, usred nepodnošljive tjeskobe.
Posustali režim, zatečen u teškim nedjeljama, uhvaćen u obmanama koje mora da brani neobuzdanom represijom, neposredna je opasnost po živote i zdravlje građana. Izvjesna očekivanja da bi poremećeni vladar mogao da se urazumi uzaludna su, on može da postoji jedino ovakav kakav je. A to više nije podložno nijednoj definiciji.
To govori da bi otpor režimu koji bukvalno uništava sve čega se dohvati, morao da postane bitno drugačiji. Niko nije dužan da trpi silu nad sobom i ima obavezu da se brani. To vodi opasnom raspletu u svakom slučaju: pobuni koja nije studentska nego opšta ili skrušenom miru i poklonjenju pred čudovištem koje je sebi uzelo pravo na svačiji život.
Svi oni koji ga svojim infuzijama održavaju u posmrtnom političkom statusu znaju da njihovi eliksiri za takvu sablast dovode Srbiju do ozbiljne drame. Skoro da nije moguće da on ode odavde na dobar način. Svaki novi dan njegove mračne vladavine, izrazito je loša vijest.