U čežnji ka izvrsnosti, četvrti nastavak ulcinjskog Mundijala više nikoga na Balkanu ne ostavlja ravnodušnim. Sad već tradicionalna i dosljedno promišljena inspiracija, opet je do perfekcije dovedena u saglasje osjećanja i najnovijih refleksija, zahvaljujući ekipi afirmisanih amaterskih entuzijasta iz najjužnijeg grada na crnogorskom primorju, koji se bez ustezanja i zadrške uzdaju u riječ i ljude.
Piše: Dr. Esad Kučević
Onda je svaki dan donio dar, dok se u potrazi za ljudinom iz koje izbija svjetlost, lučonoša Pavle Pepđonović, u ime svih učesnika, ogledao u sve što smo rekli, voljeli ili odabrali da budemo. Zato je Mundijal, u predivnom Ulcinju, bio jedinstvena i jednostavna prilika da živimo punim srcem, da riječima i gestovima dotaknemo druge, da se ukorijenimo i oslonimo na zajedništvo, pred kojim je svaka mogućnost pomračenja poražena od sunca novog dana.
Pavlova vizija je pokrenula sve. Ovaj neobjašnjivo skromni izabranik Dulčinejine duše pretvorio je višedecenijsku tišinu u sportski refren za koji smo mislili da je zaboravljen. Poput maestrala, što tokom ljetnih dana duva sa morske pučine ka zidinama Starog grada, Pavle je donio svježinu sa sjeverozapada i u svim gostima prepoznao saputnike. Zato ne čudi što su Kićanović, Slavnić, Vilfan, Jerkov, Plećaš, Alibegović, Nakić, Knego, Tanjević, Đurović, Đorđević, Nikolić, Čutura, Avdić, Tudor, Bukva i ostali košarkaški asovi u njegovom pogledu vidjeli most što vodi ka srcu Servantesovog grada.
Za čojstvo i obraz, na pjenu od mora. Dovoljno da, čim kaldrmu ljube talasi, gromadni Milanović ponovo zapliva kroz uspomene, a bokserski matadori Tadija Kačar, Perunović, Makoli i Bogujevci, u visokom gardu su otresitiji da nisu zapisivali historiju, nego postali njena pumpa života koja je stvarala prostor za trajanje.
Više od sporta, bez obzira što Pavlovo dobročinstvo sad nije tiho, nego se epidemijski širi, dok sunce nad Valdanosom pretvara pijesak u pozornicu na kojoj je, u danima sporta i razonode, svaki susret fabularna poema ljubavi, povjerenja i zajedništva. Usklađenih i spojenih historijskih izvora, predanja i narativne imaginacije, uobličene mediteranskim duhom i jadranskom strašću.
Ali, ne daj Bože da se svi sportisti Balkana slože. Svi bi u Ulcinj.
Zato u ulcinjskom žargonu prepunom samopouzdanja pobjeda, poen ili koš znači prijatelj. Vjekovima prkoseći, pored starogradskih palata i dvorova, kule Balšića i pijace robova, prijateljstvo nije samo riječ. Ono je vječiti talas koji (do)nosi priče, osmijehe i susrete. Zatim se po inerciji vraća da grli svaku dušu koja kroči u njegov zagrljaj, prepoznatim u brojnim bonacama i maretama.
Kao talas koji uzburka (pod)mukli mir, Ulcinj nastavlja da drži lekcije iz humanosti, empatije i poštovanja druge i drugačije dioptrije. Sve u ime Pavlove imperije balkanskog prijateljstva i težnje da čovjek bude mjerilo svih stvari. Suštinski suprotno konceptu tzv. korporativne etike, pod predznakom ili geslom da je neosvojivo samo ono što ne postoji, kao opomena da čim otvorimo oči vječnosti, postoji opasnost da nas spali jasnoća njenog vida.
Ne čudi onda što je Ulcinj postao ono što jeste — sportska riječ godine i personifikacija ulaska u prošlost zaboravljenih sportskih mitova i legendi. Na taj način, prema deduktivno-induktivnoj metodi, Pajo, Skendo, Ljoška, Mišo, Branka, Vildana, Marija, Dion, Anđela i mnogi drugi anonimni istomišljenici su od ljubimaca malih terena izrasli u nezvanične laureate prestižnih priznanja, iako su u gradaciji državnih nagrada Crne Gore moljci ili komarci pouzdaniji proroci.
Valjda je onda prirodno što, kao u svakoj produženoj epskoj baladi, danima poslije Mundijala u gusarski proslavljenom Ulcinju, svaka pjesma ima u sebi i suzu i smijeh. Kad je sve satkano i saglasno zajedničkim sudbinama koje, poput plamena, gore u balkanskoj vječnosti.
Zato, uz šapat vjetra i opojni miris maslina, dok talasi pjevuše vječne pozdrave, nema tog kondenzovanog glasa koji u sedef magli Ade Bojane nije dio Pavlove viteške i dirigentske evergrin melodije i akorda vječne simfonije igre, mita i prijateljstva.
Između prošlosti i sadašnjosti, svaka legenda je dobila svoj stih, a Dulčineja himnu Mundijala, što gromoglasno odzvanja širom Balkana:
– More lomi, a prijateljstvo drži…
Izvor: Sandzacke.rs