Državni univerzitet u Novom Pazaru već godinama se suočava s dubokom institucionalnom krizom, čiji su korijeni u, prema brojnim tvrdnjama, sistemskom nepotizmu i netransparentnom upravljanju. Nekada perspektivan regionalni centar znanja, Univerzitet je danas, prema navodima zaposlenih i članova akademske zajednice, u ozbiljnom rasulu. Posebno zabrinjavajuće stanje kulminiralo je dolaskom na čelo Univerziteta aktuelne rektorice Zane Doličanin, kćerke prvog rektora ove institucije, a kasnije i njenog dugogodišnjeg neformalnog upravljača. Nasljedno postavljanje na čelnu funkciju izazvalo je ozbiljne sumnje u poštivanje meritokratskih principa i profesionalnih standarda.
Za Danas piše: Fahrudin Kladničanin
Prema dostupnim svjedočenjima, brojni profesori i saradnici već duže vrijeme trpe pritiske, atmosferu općeg nadzora i konstantno video-nadgledanje radnih prostora i hodnika. Uvjeti rada ocjenjuju se kao nepodnošljivi, što je za posljedicu imalo masovni odlazak predavača – bilo kroz lične odluke da napuste instituciju, bilo kao rezultat, kako tvrde, sistematskog odstranjivanja putem spornih konkursa i neosnovanih odluka uprave. Kadrovski odliv, urušeni međuljudski odnosi, kao i ozbiljne sumnje u zakonitost i etičnost upravljanja dodatno produbljuju krizu ove ustanove.
U javnosti se već godinama pojavljuju upozorenja o neprihvatljivim praksama, ali izostanak institucionalne reakcije samo podstiče dalje urušavanje povjerenja u akademsku autonomiju i profesionalni integritet Univerziteta. Poseban utisak ostavlja i činjenica da se rektorica gotovo nikada ne pojavljuje u javnosti, rijetko komunicira s medijima i u potpunosti izbjegava javna obraćanja, osim saopćenja za javnost, što dodatno produbljuje osjećaj netransparentnosti i zatvorenosti u radu ove institucije. U javnom prostoru postaje gotovo mitska figura, za razliku od svojih kolega s drugih univerziteta u Srbiji, koji redovno učestvuju u javnim debatama i zastupaju stavove svojih institucija.
Događaji iz prethodnih dana dodatno su produbili krizu i uznemirili javnost. Uprava Univerziteta angažovala je privatno osiguranje iz Kraljeva, koje je u ranim jutarnjim satima pokušalo fizički ukloniti studente koji već mjesecima blokiraju rad Univerziteta, i to u znak protesta zbog stanja u kojem se institucija nalazi. Taj čin izazvao je lančanu reakciju i masovan protest građana, fizički sukob s policijom i opću pometnju u gradu, koja i dalje traje. Prema dostupnim informacijama, policija je tog dana bila prisutna i unutar i ispred zgrade Univerziteta, čuvajući privatno osiguranje, pojedine profesore i samu rektoricu od studenata i okupljenih građana. Time je, prema mišljenju brojnih stručnjaka i pravnika, dovedena u pitanje autonomija univerziteta, jer je prisustvo policije na prostoru univerziteta dozvoljeno isključivo u izuzetnim, zakonom precizno definiranim slučajevima. Ni na jednom drugom univerzitetu u Srbiji, uključujući Beograd, Novi Sad, Niš ili Kragujevac, nije zabilježena slična praksa rješavanja studentskih protesta angažiranjem privatnog osiguranja. Taj neuspješan pokušaj ostavio je trajnu mrlju na upravu, koja je bila spremna silom suzbiti studente – one zbog kojih univerzitet i postoji.
Zanimljivo je i to što je uprava Univerziteta, u svom saopćenju nakon incidenta, istakla da su u protestima učestvovali članovi, simpatizeri i aktivisti sve tri bošnjačke političke partije. Time je, očigledno, pokušano da se cjelokupni događaj prikaže kao politički motiviran, a da se fokus javnosti, ili možda poruka prema Beogradu, usmjeri na “nedolično ponašanje“ koalicionih partnera iz redova bošnjačkih stranaka. Ipak, svi pokušaji da se pažnja prebaci sa suštine problema padaju u vodu onog trenutka kada se rektorica odlučila na, po mnogima, neoprostiv korak – angažiranje muškaraca u crnom iz Kraljeva kako bi se fizički obračunali sa studentima. Ostaje nepoznato da li je rektorica djelovala samostalno ili po nečijem nalogu, ali je prosto nevjerovatno da procjena ovakvih odluka bude potpuno pogrešna i da se ne uvidi dalekosežnost posljedica. Ili je, možda, neko ipak želio da cijela ova priča posluži kao inicijalna osnova za pakovanje narativa o međuetničkom sukobu.
Takav potez nije mogao ostati bez reakcije građana, jer niko u ovom gradu ne želi da vidi vlastitu djecu izloženu nasilju, pogotovo ne od strane izvana dovedenog osiguranja, koje ne poznaje ni studente ni zajednicu. Osjećaj lokalnog dostojanstva i solidarnosti pobijedio je pokušaj sile, ali pitanje odgovornosti za eskalaciju ostaje otvoreno. Po svemu sudeći, rektorica nije svjesna da je ovom svojom odlukom, između ostalog, doprinijela širenju narativa o međuetničkom sukobu u Novom Pazaru, a koji je dodatno podgrijan agresivnim tabloidnim izvještavanjem. Državni univerzitet nije njeno privatno vlasništvo, već najvažnija ustanova od strateškog značaja za grad i cijeli region.
Već dvije godine, s različitih strana – od Bošnjačkog nacionalnog vijeća, političkih predstavnika, civilnog društva, pa čak i same akademske zajednice – javnost se upozorava na ozbiljne probleme i nepravilnosti u radu Univerziteta, uz jasan zahtjev za odgovornošću uprave. Jedan od najlegitimnijih zahtjeva studenata jeste uvođenje prinudne uprave, što bi trebalo rezultirati smjenom rektorice. Međutim, minimum pravde u tom procesu bio bi i povratak prognanih profesora, brutalno odstranjenih voljom onih koji univerzitet tretiraju kao ličnu kasu i pijedestal moći, samostalnu trgovinsku radnju u kojoj se znanje prodaje, a poslušnost nagrađuje. To nije akademska zajednica, već njena parodija pretvorena u leglo straha, pokornosti i intelektualne kapitulacije.
Iz kuloara su stizale informacije da rektorica ima veliku moć, kao i apsolutnu i neupitnu podršku iz Beograda, zbog čega se smatralo da joj se niko ne može suprotstaviti. Zbog toga su mnogi, suočeni s urušavanjem Državnog univerziteta, pribjegli političkom oportunizmu i odlučili da se drže po strani, izbjegavajući javne kritike. Pogrešno je svoditi pitanje rektorice na njenu nacionalnu ili vjersku pripadnost – ovdje se ne radi o tome da li je Bošnjakinja ili muslimanka. Ključno pitanje jeste njena sposobnost da upravlja Univerzitetom, što, pored ostalog, uključuje i menadžerske vještine.
Univerzitet je doživjela kao Centralni komitet kojim se upravlja naredbama, lojalnošću i ličnim interesima, a ne kao zajednicu znanja, prostor slobode mišljenja, kritičkog dijaloga, akademske etike i naučne istine. Jasno je da rektorica nema ni osnovno razumijevanje univerzitetske misije, niti svijest o svojoj odgovornosti prema akademskoj zajednici i javnosti. Njen mandat je obilježen netransparentnošću, autokratskim ponašanjem, obesmišljavanjem institucija, gušenjem svake kritike i degradacijom profesionalnih standarda.
Pod njenim rukovodstvom, obrazovna i naučna funkcija univerziteta je marginalizirana, a institucija pretvorena u administrativnu ljušturu lišenu integriteta, samostalnosti i ugleda. Rektorica nije dorasla funkciji koju obavlja, već aktivno urušava sve ono što univerzitet treba da bude: nezavisan, kritičan, otvoren i posvećen znanju.
Skandalozna odluka da, umjesto dijaloga, angažuje privatno osiguranje kako bi silom očuvala autoritet, naišla je na jedinstven i snažan odgovor javnosti. Taj čin represije i zloupotrebe funkcije pokušao je pretvoriti univerzitet u prostor straha i samovolje i predstavlja flagrantno gaženje akademskih vrijednosti i sramotan pokušaj da se univerzitet svede na prostor kontrole, pokornosti i lične moći. U znak otpora, ujedinili su se politički akteri, javni djelatnici, profesori, intelektualci i studenti u rijetkom trenutku kolektivne svijesti i društvene solidarnosti u borbi za očuvanje univerziteta kao prostora slobodne misli, znanja i institucionalnog dostojanstva. Kriza na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru odavno je prevazišla granice jedne institucije i postala simbol dublje društvene i političke deformacije koja zahtijeva hitnu i odlučnu intervenciju države.
Pošto se rektorica ne bira na izborima na kojima građani direktno odlučuju, njena smjena u ovom trenutku nije samo pitanje kadrovske promjene – ona je postala simbolički i suštinski preduslov za početak institucionalne normalizacije. To je prvi korak ka obnovi povjerenja u obrazovni sistem, ali i u šire društvene strukture. Njena smjena znači prekid s autokratskim modelom upravljanja koji nikada i nigdje ne smije biti prihvatljiv, a najmanje u prostoru visokog obrazovanja. Možda ne znam sve procedure izbora rektora, možda ne znam imena članova komisija ni tijela koja odlučuju, i ne moram znati. Ali jedno znam sasvim sigurno: znam kada univerzitet više nije slobodan. Znam kada rektor više ne predstavlja znanje, već silu. I kada se akademska funkcija ne koristi da bi se znanje razvijalo, već da bi se neistomišljenici eliminisali.
Autor je izvršni direktor Akademske inicijative “Forum 10“ iz Novog Pazara
Stavovi autora u ne odražavaju nužno uređivačku politiku Sandžačkih.