Mandat aktuelnog saziva Bošnjačkog nacionalnog vijeća ističe u decembru. Četiri godine kasnije, ostaje neugodno, ali neizbježno pitanje: šta je BNV zapravo radilo dok se položaj Bošnjaka u Srbiji pogoršavao? Odgovor je – malo, tiho i bez ambicije.
Piše: Teufik Tahirbegović
BNV je po zakonu tijelo kojem su povjerena javna ovlaštenja u oblasti obrazovanja, službene upotrebe bosasnkog jezika, kulture i informisanja. U praksi, u ovom mandatu ta ovlaštenja su svedena na minimum. Nekoliko projekata, poneki konkurs, poneka deklarativna izjava – ali bez vizije, bez strategije i bez političke hrabrosti.
Ovaj saziv, formiran nakon izbora 2022. godine, nastao je kao kompromis četiri politički i ideološki suprotstavljene liste: SPP-a, SDP-a, Ugljaninove opcije i Muratovićeve grupe. Umjesto pluralizma, dobili smo institucionalnu paralizu. Umjesto takmičenja ideja – balans strahova.
Međutim, iza tog formalnog “pluralizma“ odvijala se klasična sandžačka politička trgovina. U prvoj fazi mandata vlast u BNV-u je činila koalicija Ugljaninove SDA Sandžaka i Zukorlićeve Stranke pravde i pomirenja. Ta koalicija nije bila zasnovana na programu, već na podjeli uticaja i neutralizaciji konflikta. Kada je taj aranžman iscrpljen, uslijedila je rekonstrukcija vlasti i povratak stare, dobro poznate “kijamet koalicije“, Ugljanin i Rasim Ljajić, preko svojih političkih i kadrovskih kanala, ponovo su uspostavili kontrolu nad ključnim polugama Vijeća.
U stvarnosti, to znači da je BNV i dalje ostao u kandžama Ugljaninove SDA Sandžaka – politički zarobljen, programski isprazan i funkcionalno podređen partijskim interesima. Formalno je postojao pluralizam lista, ali je suštinski uspostavljena jednopartijska hegemonija nad institucijom koja bi trebala da predstavlja sve Bošnjake, a ne jednu političku strukturu.
BNV nije imao jasnu većinu, ni političku strategiju. Imao je samo krhki dogovor da se ne talasa. Rezultat? Izbjegavanje konflikta sa državom. Izbjegavanje ozbiljnih identitetskih tema. Pretvaranje BNV-a iz nacionalne institucije u tehnički biro. U praksi, to znači da je BNV prestao da bude glas Bošnjaka, a postao administrativni servis bez političke hrabrosti.
BNV od faktora do političke nevidljivosti
U ranijim mandatima, BNV je bio politički faktor: u Beogradu, u Sandžaku, pa i u međunarodnim krugovima. O njemu se govorilo. Njegove odluke su izazivale reakcije.
Danas – tišina. Nema strateških inicijativa, nema političkog stava o ključnim pitanjima: status bosanskog jezika, zastupljenost Bošnjaka u policiji, sudstvu i upravi, obrazovanje na bosanskom i Sandžak kao regionalna cjelina. BNV se povuklo iz javnog prostora i s njim je nestala ideja da Bošnjaci imaju instituciju koja se bori za njih.
Upravljanje bez ambicije
U oblastima u kojima BNV ima zakonska ovlaštenja – jezik, obrazovanje, kultura, informisanje – urađeno je samo ono što se mora. Poneki udžbenik. Poneki konkurs. Poneki kulturni događaj.
Ali nije pokrenuta nijedna ozbiljna, dugoročna politika. Nema strategije razvoja bosanskog jezika, nema kulturne politike Sandžaka, nema borbe za medijski prostor Bošnjaka. To nije upravljanje – to je održavanje minimuma.
Najveći grijeh: Tišina prema zvaničnom Beogradu
Najgori učinak ovog mandata nije u pogrešnim potezima, već u njihovom odsustvu. U vremenu kada država centralizira moć, kada manjinska prava slabe, kada Sandžak ekonomski nazaduje – Bošnjačko nacionalno vijeće je bilo nevidljivo.
To je istorijski paradoks: Nikada BNV nije imao više formalnih nadležnosti, a nikada manje političke težine. Zato se njegov današnji bilans ne može uljepšati. Ovaj mandat će ostati upamćen ne po onome što je učinio – već po onome što je propustio da učini dok je Sandžak gubio.
Izvor: Sandzacke.rs