U svojoj novoj, dopunjenoj knjizi Manekeni laži, Milo Lompar piše:
“Otud je savršeno besmislena i u tome duboko logična aluzija ove ‘pameti’, nastala po nalozima propagandnog pogona kome ona služi, kao pogona koji će je u narednim danima umnogostručavati do iscrpljivanja, da bi trebalo da promovišemo knjigu stihova Radovana Karadžića u Novom Pazaru, čiji su muslimanski sunarodnici stradali u zločinačkim i bezakonim akcijama srpskih vojnika. Ako bude interesovanja, zašto se ne bi predstavljali stihovi Radovana Karadžića u Novom Pazaru? Zašto bi muslimanska osjetljivost u Novom Pazaru, ili bilo gdje drugdje u svijetu, imala veću važnost i više prava od srpske osjetljivosti u Beogradu? Do toga dolazi usljed dejstva pojma srpske krivice, kao ideologizovane krivice, koju je titoizam institucionalizovao u javnoj svijesti tokom decenija komunističke diktature.“
Piše: Fahrudin Kladničanin
Na prvi pogled, Lompar postavlja pitanje slobode izražavanja i jednakosti prava. Međutim, njegova argumentacija počiva na zamjeni teza koja nije ni nova ni originalna, već predstavlja prepoznatljiv obrazac relativizacije moralne i historijske odgovornosti.
Niko ozbiljan ne tvrdi da je problem u tome što je Radovan Karadžić pisao pjesme. Problem nije književnost, nego činjenica da je autor tih pjesama pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Zbog toga javna promocija njegovog djela ne može biti svedena na običan kulturni događaj. Ona je istovremeno društveni i politički čin, opterećen značenjima koja se ne mogu odvojiti od historijskog konteksta.
Kada Lompar pita zašto bi “muslimanska osjetljivost u Novom Pazaru“ imala veću važnost od “srpske osjetljivosti u Beogradu“, on polazi od pogrešne pretpostavke da su te dvije situacije međusobno uporedive. Nisu. Ovdje nije riječ o tome da jedna zajednica ima više prava od druge, već o tome da postoje historijske činjenice koje određuju značenje određenih javnih postupaka.
Promovisati djelo čovjeka osuđenog za genocid u gradu čiji su stanovnici pripadnici naroda koji je bio među žrtvama politike koju je taj čovjek predvodio nije pitanje ravnopravnosti, nego pitanje elementarne moralne odgovornosti i poštovanja prema žrtvama.
Jednako je problematična i Lomparova tvrdnja da se kritika takvog čina može objasniti isključivo “ideologijom srpske krivice“. Time se svaka rasprava unaprijed diskvalifikuje kao proizvod navodne ideološke matrice, umjesto da se suoči s jednostavnom činjenicom: međunarodni sudovi nisu osudili srpski narod, već konkretne pojedince za konkretna djela.
Prihvatanje tih presuda ne znači prihvatanje kolektivne krivice. Naprotiv, ono podrazumijeva prihvatanje principa individualne odgovornosti, jednog od temeljnih načela savremenog međunarodnog prava.
Niko ne osporava da Karadžićeva poezija postoji i da može biti predmet istraživanja ili književne analize. Ali organizovati njenu javnu promociju predstavlja nešto sasvim drugo. Nijedno društvo ne može ignorisati simboliku javnog prostora, pa tako ni Novi Pazar ne može biti posmatran kao bilo koje drugo mjesto. Grad nije apstraktan prostor, već zajednica ljudi sa svojim historijskim iskustvom, traumama i kolektivnim sjećanjem.
Zato se suštinsko pitanje ne tiče ni slobode izražavanja ni “srpske krivice“. Pitanje je da li društvo želi javno afirmisati djelo čovjeka čije je političko i historijsko naslijeđe neraskidivo povezano s najtežim zločinima počinjenim u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Na to pitanje odgovor ne daje nikakva ideologija, nego odnos prema činjenicama, poštovanje prema žrtvama i elementarna kultura sjećanja.
U tom smislu, Lomparova argumentacija ostaje prije svega ideološka, memorandumska i duboko uronjena u matricu velikosrpskog nacionalnog narativa.
Izvor: Sandzacke.rs