Saopćenje Zbora građana Novi Pazar na prvi pogled izgleda kao oštra kritika SDA Sandžaka, SDP-a i SPP-a zbog njihovih naglih političkih zaokreta i približavanja koje je uslijedilo nakon Povelje o ujedinjenju dvije islamske zajednice. Njihova kritika usmjerena je na moguću političku instrumentalizaciju tog procesa, odnosno na pokušaj da se emotivni i društveno važan trenutak iskoristi za prikrivanje političke odgovornosti, smirivanje građanskog i studentskog nezadovoljstva te pritisak na političke rivale. Ali kad se malo bolje pogleda, nameće se jedno zanimljivo pitanje: ko od toga zapravo ima korist?
Autor: Nedžad Smailagić, izvršni urednik Portala Sandžačke.rs
Odmah da budem jasan, nema dokaza da iza Zbora građana stoji SDA. Iako jako indikativna, takva tvrdnja bi bila neodgovorna bez konkretnih dokaza. Ali politika rijetko funkcioniše tako jednostavno. Ponekad nije bitno ko je nešto napisao, nego kome ta poruka na kraju ide u prilog.
Ono što upada u oči jeste insistiranje saopćenja na odnosu prema vlasti Aleksandra Vučića. Od bošnjačkih stranaka se traži da se jasnije distanciraju od Beograda. Sam po sebi, taj zahtjev je legitiman, građani imaju pravo znati gdje njihovi predstavnici stoje. Problem je što taj kriterij ne pogađa sve podjednako.
SDA Sandžaka je posljednjih godina gradila svoj identitet upravo na tome što nije (makar javno) bila dio Vučićeve vladajuće većine. SDP je, s druge strane, imao svoje ljude u vlasti. I SPP je sarađivao sa državnim strukturama. Kad postavite pitanje “ko je bio bliži Vučiću”, SDA jednostavno prolazi najbolje, ne zato što je nužno u pravu, nego zato što joj takav narativ ide u korist.
I to nije nevažno. Ako SDP i SPP ponovo moraju da objašnjavaju svoju saradnju sa Vučićem, a SDA stoji sa strane kao navodno ona koja se nikad nije uprljala, onda se prostor za bilo kakvo zajedničko istupanje tri stranke sužava baš u trenutku kad je SDA javno pozvala na zbliženje sa SDP-om i SPP-om.
Sandžačka politika je godinama podijeljena između nekoliko centara moći, SDP je dominirao u Novom Pazaru, SDA je gradila opozicioni identitet prema Beogradu, SPP je tražio svoj prostor između vjere, identiteta i države. Svako pitanje koje ponovo budi stare podjele lako postane veće od obične dnevne politike, a pitanje ujedinjenja Islamske zajednice je tačno takvo, jer se tiče vjere, identiteta i odnosa prema državi, ne samo stranačkih interesa.
Zbor građana ima pravo da postavlja pitanja o mogućoj političkoj zloupotrebi ujedinjenja Islamskih zajednica. To je čak i poželjno. Ali ako se nastupa iz pozicije građanske neutralnosti, onda ista mjerila moraju važiti za sve. Ne bi bilo dovoljno pitati samo šta su SDP i SPP radili sa vlašću, trebalo bi pitati i šta je SDA radila dok je imala moć, kakva je bila njena uloga u razbijanju jedinstva Islamske zajednice, kakve je kompromise pravila i sa kakvim rezultatom.
Ovdje treba biti pošten i prema samom procesu ujedinjenja Islamske zajednice, koji zaslužuje da bude ocjenjivan prema svojoj vjerskoj i institucionalnoj suštini, a ne isključivo kao poligon za dnevnopolitičke obračune. Vjernici koji su godinama trpjeli posljedice podjele imaju pravo da očekuju da se o njihovim institucijama govori s poštovanjem prema onome što one zaista predstavljaju, a ne samo kao o alatu koji se koristi za bodovanje jedne stranke na račun druge. Kad se svaka vjerska tema odmah pretvori u stranačku municiju, gubi se upravo ono što bi trebalo biti najvažnije, povjerenje zajednice u sopstvene institucije.
Isto tako, vrijedi postaviti pitanje i o samom trenutku u kojem se saopćenje pojavljuje. Politička dešavanja u Sandžaku rijetko se dešavaju izolovano, obično prate širi tok pregovora, najava i signala koje stranke šalju jedna drugoj i javnosti. Ako se saopćenje pojavilo baš u trenutku kada su odnosi između SDA, SDP-a i SPP-a posebno osjetljivi, onda vrijeme objavljivanja samo po sebi postaje dio priče, bez obzira na to ko stoji iza teksta i kakve god namjere autori zaista imali.
Tu dolazimo do suštine. Da li je važnije ko stoji iza Zbora građana, ili kome njihovo saopćenje ide u korist? To su dva različita pitanja. Za prvo je potreban dokaz. Za drugo je dovoljno pogledati posljedice. A kad jedna poruka kritikuje tri stranke, ali jednoj od njih daje jasnu prednost, sasvim je legitimno pitati se da li je to slučajnost ili obrazac.
U Sandžaku politički uticaj odavno ne ide samo kroz stranačke kancelarije, nego i kroz medije, udruženja, vjerske institucije i građanske inicijative. Granica između aktivizma i politike je često mnogo tanja nego što izgleda.
Ipak, ne bi bilo pošteno svaku kritiku SDP-a i SPP-a automatski protumačiti kao podršku SDA. I SDA ima svoje slabosti, svoje unutrašnje probleme i svoj dio odgovornosti za stanje u Sandžaku. Njena opoziciona pozicija prema Vučiću je politička činjenica, ali to je ne čini automatski jedinim legitimnim predstavnikom Bošnjaka.
Zato pravo pitanje nije “da li iza Zbora građana stoji SDA”, nego “da li ova kritika bošnjačkih stranaka, htjeli to njeni autori ili ne, mijenja političku ravnotežu u korist SDA”. Ako je odgovor da, onda je to nešto o čemu vrijedi razmišljati, čak i bez ikakvog dogovora između Zbora građana i SDA. Politika često radi tako, različiti akteri djeluju sami za sebe, a njihovi interesi se u jednom trenutku poklope.
A ovaj trenutak je itekako zanimljiv. SDA poziva na zbliženje sa SDP-om i SPP-om, SDP ide samostalno na izbore, SPP brani svoju poziciju, a pitanje Islamske zajednice je ponovo u centru pažnje. U takvom ambijentu, svaka poruka koja produbljuje nepovjerenje između stranaka može uticati na to kako će sandžačka politika izgledati sutra.
Možda iza Zbora građana stvarno ne stoji nijedna stranačka centrala. Možda je riječ o iskrenim ljudima kojima je dosta načina na koji politika tretira pitanja bitna za zajednicu. Ali čak i tada ostaje pitanje efekta, ko na kraju profitira od poruke, bez obzira ko ju je poslao.
Jer u politici često nije najvažnije ko je zapalio vatru. Važnije je ko se na kraju ugrijao.
I u ovom slučaju, bez obzira na namjere autora saopćenja, teško je previdjeti da baš SDA, insistiranjem na prekidu saradnje sa Vučićevom vlašću, izlazi kao stranka koja iz cijele priče može izvući najviše političke koristi.
To još uvijek nije dokaz koordinacije. Ali jeste dovoljan razlog za ozbiljno pitanje.
Izvor: Sandzacke.rs