Bitka na Lijevče polju, vođena između 30. martra i sedmog aprila 1945. godine, ostala je upamćena kao ključni trenutak u završnici rata na Balkanu, ali i kao događaj koji i danas izaziva kontroverze i političke manipulacije.
Autor: Nedim Hasić
Nedavni događaji, uključujući liturgiju koju je trećeg maja održao mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, u selu Razboj kod Srpca, te izjave čelnika Republike Srpske Milorada Dodika, bacaju novo svjetlo na ovu historijsku epizodu, otkrivajući duboko licemjerstvo i pokušaje revizionizma.
U njihovim izjavama, a naročito u tumačenju Bitke na Lijevče polju, nije bilo mjesta za stvarne historijske činjenice, već se radilo o pokušaju izgradnje narativa o srpskom “stradanju” koje je u potpunosti zanemarilo kontekst u kojem se ova bitka dogodila.
Izjave Joanikija i Milorada Dodika, koji se inače često poziva na svoje partizanske korijene, svjedoče o jednoj suštinskoj transformaciji: ideološkom i političkom preokretu u kojem su kolaboracionističke i zločinačke postrojbe pokušajem rebrandiranja postale nositelji “junačke borbe za narod”. U tom narativu, Pavle Đurišić nije više zapovjednik vojske koja je učestvovala u etničkom čišćenju i zločinima protiv civila, već heroj koji je stradao u borbi za opstanak naroda.
Šta se zapravo dogodilo u aprilu 1945. na Lijevče polju i zašto se o toj bici toliko šutjelo u komunističkoj Jugoslaviji?
U aprilu 1945. kraj rata bio je sasvim izvjestan. Njemački Treći Reich se urušavao, savezničke snage napredovale su na svim frontovima, a Jugoslovenska armija pod vodstvom Josipa Broza Tita, uz podršku Sovjetskog Saveza, oslobađala je teritorije brzim tempom. Ante Pavelić je u posljednjem pokušaju konsolidacije svojih snaga spojio domobranstvo i ustaške postrojbe u Hrvatske oružane snage. Četnici su se u tom trenutku povlačili prema zapadu, nadajući se susretu sa zapadnim Saveznicima.
Đurišićeve snage bile su iscrpljene, logistički iscrpljene, moralno slomljene i opterećene brojnim civilima koji su ih pratili. Pavle Đurišić je sredinom februara 1945. stigao do Trebave sa oko 17.000 ljudi, među kojima je bilo oko 7.000 naoružanih boraca i oko 10.000 civila. Cilj mu je bio probiti se prema Sloveniji, gdje su se već nalazile druge kolaboracionističke snage – Dinarska četnička divizija popa Đujića i ljotićevci.
U nadi da će osigurati prolaz preko teritorije NDH, Đurišić se dogovara sa Sekulom Drljevićem, crnogorskim političarem koji je podržavao ideju crnogorske nezavisnosti pod talijanskim patronatom. Dogovoreno je da četnici postanu Crnogorska narodna vojska, nominalno pod Drljevićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će im biti osiguran prolaz i medicinska njega za ranjenike u Staroj Gradiški.
No, Đurišić nikada nije javno priznao taj dogovor svojim vojnicima. Kada je Draža Mihailović doznao za dogovor s Drljevićem, proglasio je Đurišića izdajnikom i pokušao ga diskreditirati. Đurišić se tada odlučuje na samostalno kretanje prema zapadu, izmičući kontroli i Drljevića i Mihailovića. Njegovi ljudi, među kojima su bili i poznati četnički komandanti kao Petar Baćović i Zaharije Ostojić, napuštaju ravnogorski pokret i pokušavaju preživjeti završne dane rata.
Početkom aprila 1945. godine Đurišićeve snage prelaze Vrbas kod sela Razboj i napadaju hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, pri čemu vrše masakre nad civilima. Taj čin zapečatio je njihovu sudbinu.
Hrvatske oružane snage, pod nadzorom IV. ustaškog zbora kojim je zapovijedao general Josip Metzger, brzo su reagirale. U sastavu zbora bile su 4. hrvatska divizija (pukovnik Zdenko Begić, oko 7.000 vojnika) i 6. hrvatska divizija (general Vladimir Metikoš, oko 4.000 vojnika). Procjenjuje se da je HOS angažirao između 10.000 i 12.000 vojnika, potpomognutih artiljerijom, oklopnim vozilima i zračnom podrškom. Neki izvori spominju i do 28.000 vojnika, no ova brojka vjerojatno uključuje lokalne milicije i pomoćne jedinice.
Vjekoslav Maks Luburić, visoki ustaški dužnosnik i zapovjednik Ustaške obrane, igrao je ključnu ulogu u koordinaciji. Luburić je vhjerovao da Đurišićev prodor predstavlja prijetnju stabilnosti NDH, potencijalno čak i napad na Zagreb. Iako je precijenio četničke namjere, njegova paranoja rezultirala je brzom mobilizacijom značajnih snaga. Luburić je lično nadzirao pripreme, osiguravajući da HOS raspolaže teškim naoružanjem i logističkom podrškom.
Bitka je eskalirala drugog aprila, kada su četnici pokušali konsolidirati svoje položaje oko sela Razboj. HOS, pod zapovjedništvom Metikoša, izveo je koordinirani kontranapad na četnički Sandžački i Drinski korpus. Ključni trenutak dogodio se kada su hrvatske snage zarobile crnogorskog kapetana Simu Mijuškovića, koji je pružio detaljne informacije o četničkom rasporedu, naoružanju i moralu. Ove informacije omogućile su Metikošu da precizno usmjeri svoje snage.
U noći s drugog na treći april, značajan broj crnogorskih četnika, potaknut Drljevićevim proglasima, dezertirao je i predao se HOS-u. Đurišić je pokušao zaustaviti pobunu strijeljanjem nekoliko crnogorskih oficira, no ovo je samo pogoršalo situaciju, potaknuvši daljnje dezerterstvo. Prema izvještajima, hilajde nasilno mobiliziranih Crnogoraca prebjeglo je na hrvatsku stranu.
Odlučujući sukobi odigrali su se četvrtog i petog. HOS, koristeći oklopna vozila, izveo je snažan napad na četničke položaje. Četnici su pokušali frontalni napad na ustaške bunkere, ali su bili zasuti vatrom iz mitraljeza, minobacača i topova. Prema hrvatskim izvorima, četnici su imali oko 1.000 ubijenih i 400 zarobljenih u ovim sukobima. Metikoš je odbio Đurišićev prijedlog za pregovore, insistirajući na potpunom slomu četničkih snaga.
Do sedmog aprila, četnički otpor bio je slomljen. Preostali četnici pokušali su pobjeći čamcima preko Vrbasa, no artiljerija HOS-a nanijela im je dodatne gubitke. Prema nepotvrđenim podacima, oko 7.000 četnika poginulo je ili ranjeno, 5.000 je zarobljeno, a oko 5.000 dezertiralo. Partizanske snage, predvođene Kočom Popovićem, iskoristile su haos, napadajući obje strane s istočne obale Vrbasa, čime su dodatno oslabile četnike.
Nakon poraza, Đurišić je s manjim odredom od oko 800 ljudi, uključujući oficire Zahariju Ostojića, Petra Baćovića i Mirka Lalatovića, pokušao probiti se prema Sloveniji preko Grmeča i Bihaća. Dana 17. aprila, njegova kolona presretnuta je na cesti Banja Luka-Mrkonjić Grad. Prema vjerojatnijoj verziji, Metikoš je Đurišiću uručio krivotvorena jamstva Sekule Drljevića, uvjeravajući ga da će dobiti slobodan prolaz ako se vrati u “Crnogorsku narodnu vojsku”. Đurišić je pristao, te je 20. aprila, zajedno s 1.500 četnika, odveden u Staru Gradišku, gdje su svi pogubljeni nekoliko dana prije kapitulacije Trećeg Reicha.
General Vladimir Metikoš bio je zapovjednik 6. hrvatske divizije sa sjedištem u Banjoj Luci. Nakon rata, kao predstavnik HOS-a na Bleiburškom polju, pokušao je pregovarati s Britancima o predaji, ali je vraćen u Jugoslaviju, osuđen na smrt i pogubljen 19. septembra 1945.
Četnički pokret, osobito pod komandom Pavla Đurišića, odgovoran je za brojne ratne zločine tokom Drugog svjetskog rata. Već 1942. godine, Đurišić osobno izvještava Dražu Mihailovića o ubistvima više hiljada muslimana i Albanaca u Sandžaku i istočnoj Bosni. U izvještaju koji je danas jedan od ključnih dokaza u proučavanju četničkih zločina, Đurišić se hvali kako su njegove jedinice “očistile” teren od nesrpskog stanovništva.
Takva politika etničkog čišćenja, poduprta ideologijom Velike Srbije, ostala je konstanta četničkog djelovanja sve do kraja rata. U Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori, četnici su odgovorni za masovne egzekucije, paljenja sela, silovanja i druge zločine protiv čovječnosti. Ignorirati te činjenice, kao što čine Joanikije i Dodik, predstavlja moralni sunovrat i direktan udarac žrtvama koje su stradale zbog četničke politike.
Komunistička Jugoslavija nikada nije dala veliki značaj Bitki na Lijevče polju. Postojale su dvije ključne prepreke: prva je bila činjenica da su četnici u toj bici poraženi od ustaša, što se nije uklapalo u crno-bijelu naraciju borbe između fašista i antifašista; druga je želja za održanjem nacionalne sloge i prikrivanjem unutarnjih srpskih sukoba. Četnici su u historiografiji poraženi simbolično na Zelengori, a ne kod Srpca.
Obilježavanje bitke pod pokroviteljstvom mitropolita Joanikija i uz komentare Milorada Dodika, pokazuje kako se historija koristiti u političke svrhe. Dodikovi komentari na društvenim mrežama otkrivaju duboko licemjerstvo.
Dodik, koji se često hvali svojim partizanskim porijeklom, nazvao je poraz četničkih snaga na Lijevče polju “srpskim stradanjem”. Ova izjava ne samo da iskrivljuje historijske činjenice, već i stoji u oštroj suprotnosti s antifašističkim naslijeđem njegove porodice. Četnici pod vodstvom Pavla Đurišića nisu bili žrtve, već aktivni sudionici rata koji su počinili brojne zločine nad civilim u istočnoj Bosni i Hercegovini. Njihova saradnja s silam Osovine dodatno kompromituje njihov status “rodoljuba”, kako ih je Joanikije nazvao.
Joanikije je Pavla Đurišića nazvao “velikim junakom” i osobom “nepobjedivog karaktera”, ignorirajući činjenicu da je Đurišić bio odgovoran za brojne zločine, uključujući masakre nad muslimanskim i hrvatskim civilima. Njegove tvrdnje da su četnici bili žrtve “komunističkog noža” i da su srušili “nacističku tvorevinu” u Crnoj Gori su historijski netačne i služe glorifikaciji četničkog pokreta. Stoga liturgija u Srpcu nije bila vjerski obred, već politički performans, čiji je cilj bio učvrstiti savez između Srpske pravoslavne crkve, vlasti Republike Srpske i određenih političkih krugova u Crnoj Gori.
Izvor: Bosna.hr