Svi pokušaji demokratizacije Srbije – od Petog oktobra do današnjih studentskih protesta – pokazali su istu slabost: manjinska nacionalna pitanja ostajala su nerazriješena ili su gurnuta pod tepih kao “nezgodne teme” koje mogu omesti “veće ciljeve”. Međutim, prava demokratska transformacija ne može zaobići ono što čini samu srž problema – odnos države prema onima koji nisu većinski narod.
Piše: Nedžad Smailagić
U trenutku kada Srbija prolazi kroz možda najdublju institucionalnu i političku krizu u posljednjoj deceniji – izazvanu masovnim studentskim protestima protiv režima Srpske napredne stranke – postavlja se ključno pitanje: gdje su Bošnjaci i kako njihova politička elita treba da reaguje?
Studentski bunt i sve izraženije opozicione težnje za promjenom režima Srpske napredne stranke doista predstavljaju priliku. Ali prilika nije isto što i garancija. Ako demokratski pokreti ne prepoznaju bošnjačko pitanje – i šire, pitanje svih manjina – ne kao “etničku temu”, već kao civilizacijski test demokratske zrelosti, mogu ostati zarobljeni u okviru sistema koji žele srušiti.
Bošnjačko pitanje nije nacionalna kapricioznost, već lakmus demokratije
Odnos Srbije prema Bošnjacima – kao narodu sa historijskim, teritorijalnim i kulturnim identitetom – nije pitanje posebnih prava, već pitanje pravde. Ako nova opoziciona matrica zadrži kontinuitet sa ideologijom srpskog nacionalizma – samo ga oblačeći u drugačije termine i figure – promjena vlasti biće samo kozmetička. Nova Srbija bez nove paradigme odnosa prema manjinskim narodima neće biti ništa više od stare – samo s novim licima.
Iznad svega, to podrazumijeva unutarbošnjačko jedinstvo oko ključnih nacionalnih i demokratskih ciljeva. Bez minimalnog konsenzusa među bošnjačkim akterima o tome šta znači politička reprezentacija, svaki napor će ostati rascjepkan i slab – a time i neefikasan u borbi za istinsku ravnopravnost.
Dio studentskog pokreta koji se bori za demokratske promjene pokazuje jasan otpor prema autoritarnom modelu vlasti. No, s druge strane, vidljiv je i upliv nacionalističkih intelektualaca poput Mila Lompara, koji u novonastaloj borbi žele redefinisati “srpsku elitu” – isključivo kroz etno-nacionalni narativ. Takva ideološka matrica ne nudi mnogo prostora za emancipaciju manjinskih zajednica, uključujući Bošnjake.
U tom kontekstu, postoji realna opasnost da bi promjena vlasti bez redefinisanja društvenog ugovora sa manjinama mogla značiti samo – promjenu stražara, a ne sistema.
Povratak političkog samopouzdanja i historijske naracije
Bošnjačka politika u Srbiji historijski je bila prinuđena da balansira između lojalnosti državi i borbe za kolektivna prava. Taj balans nikada nije bio jednostavan. Međutim, sada se otvara nova dimenzija odgovornosti – da li će bošnjačke političke strukture pasivno promatrati promjene koje najavljuju društveni pokreti iz Beograda, ili će aktivno oblikovati viziju demokratske Srbije u kojoj su manjine ravnopravni stub?
Bošnjačka politika ne smije ostati zarobljena u defanzivnom reagovanju na izazove i pritiske. Umjesto toga, mora preuzeti inicijativu i afirmisati vlastiti narativ koji polazi od suštine problema: demokratija u Srbiji nije moguća bez pune integracije i ravnopravnosti nacionalnih manjina, među kojima su Bošnjaci ključni činilac. Taj narativ treba jasno istaći da je poštovanje prava manjina ne samo moralni, već i politički imperativ za stabilnost i razvoj cijele države.
Jedan od osnovnih koraka u tom pravcu jeste aktivno promoviranje bošnjačke političke misli i identiteta u javnom prostoru Srbije. To podrazumijeva prisutnost u medijima, na javnim tribinama i u akademskim krugovima, gdje se može artikulisati jasna, promišljena i suverena bošnjačka politička vizija. Takva aktivnost nije samo stvar političke taktike, već i afirmacije historijskog i kulturnog identiteta Bošnjaka kao neizostavnog dijela savremenog društva Srbije.
Istovremeno, nužno je jačati saveze s drugim nacionalnim manjinama koje se suočavaju sa sličnim izazovima – poput Mađara, Albanaca, Hrvata, Roma i drugih. Povezivanje i zajedničko djelovanje ovih zajednica može stvoriti kritičnu masu dovoljno snažnu da zahtijeva institucionalnu ravnopravnost i suštinske reforme u zakonodavstvu i praksi. Takva zajednička platforma ne samo da povećava pregovaračku moć, već i šalje jasnu poruku da su prava manjina pitanje koje nadilazi partikularne interese i da su ključ za razvoj inkluzivnog i demokratskog društva.
Osim toga, neophodno je otvoriti prostor novim bošnjačkim liderima i intelektualcima koji će biti oslobođeni starih partijskih obrazaca i šablona. Ovi lideri treba da unesu novu energiju, drugačiju perspektivu i svježu političku viziju, oslonjenu na principe transparentnosti, odgovornosti i dijaloga. Njihova uloga je da predstave bošnjačku zajednicu kao relevantnog i modernog političkog aktera, spremnog da konstruktivno doprinese izgradnji pravednijeg društva u Srbiji.
Samo kroz povratak samopouzdanja i stvaranje jasne historijske naracije, bošnjačka politika može preuzeti proaktivnu ulogu i postati stub stabilnosti, pravde i ravnopravnosti u Srbiji. To je neophodan korak kako bi Bošnjaci prestali biti predmetom politike, a postali njeni aktivni tvorci.
Vrijeme je za političko buđenje Bošnjaka u Srbiji
Bošnjaci u Srbiji imaju dvije opcije: ili će biti akteri nove demokratske paradigme, ili će ostati taoci prošlih grešaka – bilo pod Vučićevim režimom, bilo pod njegovim demokratskije upakovanim nasljednicima. Ako se postave kao konstruktivan, ali nepokolebljiv akter, mogu postati ključna snaga za izgradnju Srbije u kojoj se ravnopravnost ne traži kao ustupak, već se podrazumijeva kao princip.
Međutim, takvo pozicioniranje neće biti moguće bez unutrašnje kohezije bošnjačke političke scene. Bošnjačko jedinstvo – ne u partijskom, već u strateškom smislu – nužan je preduslov za svaki ozbiljan iskorak. Bez zajedničke političke volje, ciljevi poput redefinisanja odnosa države prema manjinama, institucionalne ravnopravnosti i ustavne reforme ostat će samo puste želje. Dok god se bošnjačka politika iscrpljuje u međusobnim optužbama, klijentelizmu i oportunizmu, svaka nada u promjenu ostat će talac podaničkog mentaliteta i kratkoročnih interesa.
Zato je krajnje vrijeme da bošnjački politički akteri napuste logiku podaništva i usitnjenosti. Potrebna je nova vizija koja će prema državi nastupati jedinstveno, samouvjereno i argumentovano – sa jasnim zahtjevima, ali i sposobnošću da budu partneri u izgradnji demokratskog društva. Ta vizija mora prevazići stranačke rovove i personalne ambicije, jer samo okupljeni oko zajedničkog interesa – ravnopravnog i dostojanstvenog položaja Bošnjaka – mogu preći iz defanzive u proaktivno djelovanje.
U konačnici, demokratizacija Srbije neće biti potpuna ako Sandžak i Bošnjaci ostanu izvan te slike. Ali isto tako, Bošnjaci neće biti dio te slike ako ne preuzmu odgovornost i ne postave se kao politički faktor koji zna šta hoće, s kim i pod kojim uslovima. U vremenu kada se cijeli region suočava sa ključnim promjenama, gubitak ove šanse ne bi bio samo politički poraz – bio bi historijska greška.
Ako bošnjačka politika propusti ovu šansu, ostat će taoc vlastite marginalizacije – bilo pod režimom Vučića ili pod reformisanom verzijom iste strukture. No, ako se postavi kao konstruktivan, ali nepokolebljiv akter, može postati ključni faktor stvaranja istinski drugačije Srbije – zemlje koja ne traži lojalnost manjina, već ravnopravnost svih.
Izvor: Sandzacke.rs