Izrael se suočava s jednom od najozbiljnijih sigurnosnih kriza u posljednjim decenijama, nakon što je načelnik Generalštaba Eyal Zamir otvoreno upozorio da bi vojska mogla kolabirati zbog akutnog nedostatka vojnika. Tokom sjednice sigurnosnog kabineta 25. marta 2026. godine, Zamir je podigao “deset crvenih zastava“, jasno poručujući da sistem više ne može izdržati postojeći pritisak.
On je naglasio da Izraelu, čak i u mirnodopskim uslovima, nedostaje dovoljan broj vojnika za pokrivanje ključnih sigurnosnih tačaka, uključujući Gazu, Liban, Siriju i Zapadnu obalu. U trenutnim okolnostima višestrukih sigurnosnih izazova, taj deficit postaje još opasniji.
Prema procjenama, izraelskoj vojsci trenutno nedostaje između 12.000 i 20.000 vojnika. Istovremeno, oko 80.000 ultraortodoksnih muškaraca u dobi od 18 do 24 godine, koji ispunjavaju zakonske uvjete za služenje vojnog roka, i dalje se ne odaziva na pozive. Ovaj problem nije nov, ali je sada eskalirao do tačke na kojoj direktno ugrožava operativnu sposobnost vojske.
Ključni uzrok ove situacije leži u dugogodišnjim političkim kompromisima. Vlade su decenijama tolerisale izuzeće ultraortodoksnih zajednica od vojne službe kako bi očuvale koalicijsku stabilnost. Danas se takva politika vraća kao ozbiljan sigurnosni rizik.
Vlada premijera Benjamina Netanyahua suočava se s rastućim pritiskom javnosti i opozicije. Lider opozicije Yair Lapid upozorio je da vlast više neće moći tvrditi da nije bila svjesna problema, naglašavajući da odgovornost za eventualne posljedice leži na vladi. Slične poruke dolaze i od drugih političkih aktera, uključujući bivšeg premijera Naftali Bennett, koji otvoreno kritikuje izostanak reformi i političku zavisnost od ultraortodoksnih stranaka.
Dodatni problem predstavlja iscrpljenost rezervnog sastava, koji trenutno nosi najveći teret vojnih operacija. Rezervisti su višestruko angažovani, što ostavlja ozbiljne posljedice na njihove porodice i ekonomsku stabilnost, ali i na ukupnu borbenu spremnost vojske.
U političkim i sigurnosnim krugovima sve se češće ističe da ovo nije samo pitanje vojne organizacije, već duboka sistemska kriza. Izostanak pravedne raspodjele obaveza unutar društva dovodi do pada morala i slabljenja kohezije, što dodatno komplikuje sigurnosnu situaciju.
Izrael je decenijama gradio svoju vanjsku politiku na uvjerenju da ga okruženje prihvata iz nužde, a ne iz želje. Ta zabluda duboko je ukorijenjena u izraelskoj svijesti da su susjedi napokon prepoznali vrijednost jevrejske države i da su spremni živjeti s njom u miru. No istina je daleko surovija – ono što je regiju držalo u šahu nije bila izraelska privlačnost, već korupcija i ucjene, sistem u kojem su se mnogi režimi održavali na vlasti upravo zahvaljujući izraelskoj i američkoj podršci. Kada se ta ravnoteža počne mijenjati i kada korupcija više nije dovoljna da drži sistem na okupu, svijet počinje gledati stvarnim očima.
Ono što ovu situaciju čini posebno dramatičnom jeste činjenica da se kriza ne događa zbog vanjskog neprijatelja, već zbog unutrašnjeg raspada koji je izraelsko vodstvo sistematski poticalo. Godinama se izraelska politička elita ponašala kao da vrijeme radi za nju, kao da se pravila koja važe za sve građane ne moraju primjenjivati na one koji su joj politički najvažniji. I danas, dok vojska krvari i dok se vojnici troše do krajnjih granica, još uvijek ne postoji zakon koji bi značajnije povećao ultraortodoksnu haredi regrutaciju u vojsku. Procjenjuje se da oko 80.000 ultraortodoksnih muškaraca u dobi od 18 do 24 godine trenutno ispunjava uvjete za služenje vojnog roka, ali se nisu odazvali. To nije propust – to je svjesna politička odluka koja je sada dostigla svoj logičan kraj.
Pitanje koje se nameće nije hoće li Izrael preživjeti ovu krizu, već šta će se dogoditi kada vojska dostigne tačku kolapsa. Zamir nije koristio riječi olako kada je rekao da bi se vojska mogla urušiti sama u sebe. Kolaps vojske u izraelskom kontekstu ne znači samo gubitak borbene sposobnosti – to znači gubitak temeljnog mehanizma koji drži društvo na okupu.
Izrael je oduvijek funkcionisao kao društvo u kojem je vojska bila ne samo odbrambeni štit, već i mjesto susreta različitih segmenata društva, mehanizam integracije i simbol zajedničke svrhe. Kada se taj mehanizam slomi, ono što ostaje jeste duboko podijeljeno društvo bez zajedničkog cilja i bez institucije koja bi ga držala na okupu.
Vanjski neprijatelji toga su itekako svjesni. Historija nas uči da su trenuci unutrašnje slabosti uvijek bili trenuci najveće vanjske opasnosti. Kada je 1973. godine izraelska vojska bila nespremna zbog pogrešnih procjena vlastite obavještajne zajednice, Egiptu i Siriji bilo je potrebno samo nekoliko sati da pokrenu koordinirani napad koji je doveo Izrael na rub egzistencijalne katastrofe. Današnja situacija u mnogočemu je slična, a u nekim aspektima i gora, jer tada problem nije bio u ljudstvu, već u procjenama.
Sukob između sigurnosti i politike
Ono što se sada događa u Izraelu duboki je sukob između sigurnosnih potreba države i političkih potreba koalicije. Na jednoj strani stoji vojska s načelnikom Generalštaba koji diže deset crvenih zastava i upozorava na kolaps. Na drugoj strani stoji vlada koja je svoj politički opstanak izgradila na savezu s ultraortodoksnim strankama i koja ne može ili ne želi provesti reforme koje bi osigurale pravednu raspodjelu tereta nacionalne odbrane.
Ovaj sukob nije nov, ali je njegova težina sada dostigla nivo koji više ne dopušta odgađanje. Svaki dan bez rješenja dodatno produbljuje krizu i smanjuje prostor za djelovanje. Vojska koja nema dovoljno ljudstva ne može se adekvatno pripremiti za višestruke prijetnje – od Hamasa u Gazi do Hezbollaha na sjeveru, od iranskih saveznika u Siriji do sve nestabilnije situacije na Zapadnoj obali.
Praznine o kojima Zamir govori nisu apstraktne – one znače nedovoljno osigurane granice, operacije koje se ne mogu provesti i vojnike koji se šalju u borbu bez potrebne podrške i odmora.
U takvim okolnostima, upozorenje koje dolazi iz samog vrha vojske mnogi vide kao posljednji alarm prije ozbiljnog sloma sistema.
Opširnije na portalu Logično