Američki predsjednik Donald Trump stiže u ponedjeljak u Jerusalem da proslavi prekid vatre koji je nametnuo Izraelu i Hamasu, nakon dvije godine krvavog rata koji je završio neriješeno. Trump se voli hvaliti da je uspješniji u rješavanju sukoba od svojih prethodnika u Bijeloj kući, ali u ovom slučaju nije učinio ništa novo. Još od 1948. američki lideri više puta su intervenirali kako bi obuzdali izraelske ambicije i prisilili ga na prekid vatre. To su radili Davidu Ben-Gurionu, baš kao što sada Trump radi Benjaminu Netanyahuu.
Pravilo je jasno i jednostavno: Amerikance previše ne brine kada Izrael nanosi štetu Palestincima, ali ne dopuštaju mu da ugrozi njihove regionalne ili globalne interese niti da diktira američku politiku na Bliskom istoku. Čim Washington procijeni da je njegov mali saveznik prekoračio dopuštene granice, kaže „dosta“, a izraelski lideri tada moraju povući svoje hvalisave izjave i vojna postignuća.
U posljednjoj sedmici 1948. izraelska vojska (IDF) je upala na Sinaj s ciljem da opkoli ostatke egipatske armije koji su se još nalazili unutar teritorije nekadašnjeg Mandatnog područja Palestine. Iz Bijele kuće je tada poslana hitna poruka američkom ambasadoru u Izraelu Jamesu McDonaldu, s naređenjem da zahtijeva zaustavljanje operacija i povlačenje sa egipatske teritorije.
McDonald je napustio prijem kod tadašnjeg ministra finansija Eliezera Kaplana, čije ime danas nosi ulica u Tel Avivu, simbol otpora Netanyahuu, i požurio na sastanak s Ben-Gurionom, koji je bio na odmoru u Tiberijasu. Premijer je shvatio poruku i naredio vojsci povlačenje.
Osam godina kasnije, krajem Sinajske kampanje 1956, Ben-Gurion je zaboravio naučenu lekciju. Izraelska vojska je u sedam dana zauzela cijeli Sinajski poluotok, a premijer je odletio u Šarm el-Šeik i objavio njegovo pripajanje “Trećem izraelskom zajedništvu“. Sutradan se u Knesetu hvalio „najvećom i najslavnijom vojnom kampanjom u historiji naše nacije, jednom od najvećih u historiji čovječanstva“. Takvim tonom, čak i Netanyahuova obećanja o „potpunoj pobjedi“ zvuče skromno.
Američki predsjednik Dwight Eisenhower bio je mnogo manje oduševljen: u rijetkom skladu sa sovjetskim liderima, prisilio je Ben-Guriona da narednog dana povuče vojsku sa Sinaja, a kasnije i iz Pojasa Gaze.
Spisak sličnih slučajeva je dug. U većini izraelskih ratova, upravo su Sjedinjene Države određivale vrijeme i način završetka, držeći u rukama diplomatski pješčani sat. Njihove odluke obično su proisticale iz procjene ravnoteže moći između supersila tokom Hladnog rata, ili iz nastojanja da balansiraju zahtjeve svojih ključnih saveznika na Bliskom istoku, Saudijske Arabije i Izraela, odnosno, kako bi to neko otvorenije rekao, da pronađu ravnotežu između „nafte i Jevreja“.
Izrael nije uvijek morao da se povlači. Nakon Šestodnevnog rata 1967, SAD su dozvolile Izraelu da zadrži osvojene teritorije, za razliku od 1956. Tada je Amerikancima bilo važnije da se nanese udarac moskovskim štićenicima nego da se brine o Palestincima. SAD nisu imale nikakvo saosjećanje prema Palestincima: dopustile su Izraelu da sprovede Nakbu 1948, a osim nekoliko simboličnih pokušaja, nikada nisu ozbiljno tražile povratak izbjeglica. Intervenirale su jedino kada bi izraelske akcije prijetile da naruše stabilnost Egipta, koji je tada bio pod britanskom zaštitom.
Trump, dakle, samo nastavlja tradiciju svojih prethodnika. Tokom sukoba s Iranom prošlog juna, podržao je, pa čak i učestvovao u napadu na iranska nuklearna postrojenja. No, čim je Netanyahu, opijen uspjehom, poželio iskoristiti priliku i srušiti režim u Teheranu, Trump mu je naredio da stane. Izraelski bombarderi, već natovareni municijom i u letu prema Iranu, dobili su naređenje da se vrate.
Amerika je spremna da brani Izrael od prijetnji uništenjem, ali mu ne dopušta da odlučuje ko će vladati Bliskim istokom. U istom duhu, Trump je prisilio Netanyahua da prizna vlast Ahmeda al-Šaraa u Siriji i da prestane s napadima na sirijske ciljeve i civile.
Sada je na redu Gaza. Masovna ubistva i razaranja koja je Izrael počinio u Pojasu Gaze nakon Hamasovog napada sedmog oktobra nisu previše zanimala Trumpa sve dok Netanyahu nije napao Katar. U tom trenutku, vjetar se okrenuo. Napasti zemlju koja mu je kupila predsjednički avion i u kojoj se nalazi najveća američka vojna baza na Bliskom istoku bilo je previše čak i za Washington. Tada je počelo odbrojavanje do prekida vatre koji je Trump nametnuo Netanyahuu.
Predsjednika nije impresioniralo Netanyahuovo samohvalisanje o „mijenjanju lica Bliskog istoka“, baš kao što ni Eisenhower nije mario za Ben-Gurionove snove o Trećem izraelskom kraljevstvu.
U ponedjeljak će se predsjednik i premijer zagrliti i razmjenjivati komplimente, nešto što Netanyahuu itekako treba u predizbornoj kampanji. No, iza osmijeha krije se sljedeći izazov: kraj američke vojne pomoći Izraelu. Netanyahu je shvatio da se ta pomoć u Washingtonu sve češće smatra toksičnom, ne samo među demokratama, nego i među sve većim brojem republikanaca.
Upravo to je pozadina njegovog „govora o Sparti“: pokušava da umanji zavisnost od američke pomoći postepeno, kako je ne bi izgubio u jednom potezu, naročito ne uoči izbora. Još jedan razlog više da izraelski premijer hvali predsjednika, iako ga je ovaj ponižio zaustavljanjem rata prije nego što je “Hamas potpuno eliminisan“.
Izvor: Haaretz